2_8_2020

Ne mogu, a da se ne zapitam, kako je to kad se budiš kraj iste osobe dugi niz godina. U mom slučaju deset. Minimalno. Kako je to, kad svako jutro, dugi niz godina, mirišeš istu kosu? Dodirneš iste ruke? Nasmiješ se istoj ženi bez da otvoriš oči. Osjećaš sigurnost tople posteljine. I svaki problem je…

Nastavi čitanje →

Tebi.

Samo da nikad ne zaboravim ovaj miris, mislila sam dok sam nepomično stajala pored njega to veče. Samo Onaj Gore zna kad ćemo se ponovo vidjeti! A sve što mi ostaje je upravo ovo, miris. Na njega. Na njegovo prisustvo. Na tih nekoliko sati koji se mogu zbrojiti na prste. Na nas. Na pokušaj. Na…

Nastavi čitanje →

Dovoljno za jednom, dovoljno za stotinu života

„Prelako mi puštamo te do kojih tvrdimo da nam je stalo. Beskrajna lakoća odustajanja od svega što (nam) je važno“. Da bar! Da bar je tako! Da bar je bilo tako! Možda bih danas bila sretnija. Zdravija. Više vjerovala. Manje upoređivala. Imala više duše. Suza za plakati na tužne filmove. Ne bih se bojala čekati….

Nastavi čitanje →

Kafa sa Eminom

Šta je potrebno da ti napišeš knjigu? Kucaća mašina za početak. Molim? Kakva sad kucaća mašina? Prava kucaća mašina. Sa trakom. Znaš valjda kako izgleda kucaća mašina. (Prednost prepirke sa mladjima od sebe uvijek je bila u tome što bih svaku završila sa rečenicom „Daj bolan šta ti znaš, ti kad si se rodio ja…

Nastavi čitanje →

ROĐENDAN

8. septembra 1985. godine prvi put sam zaplakala. To je značilo da je moja mama rodila živu i zdravu bebu nakon dvanaestosatnog poroda. Danas, trideset godina kasnije, sa olovkom u ruci, pišem svoju čestitku. Jer kako drugačije da proslavim sve pobjede, poraze, sreću i tugu skupljenu u trideset godina života? I gdje drugo ako ne…

Nastavi čitanje →