Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

13.11.2018.

Pametna priča

Zamisli, svakog jutra, nakon buđenja, Onaj Gore te pita da li danas želiš biti sretna ili pametna? Ti odabereš opciju i dan može da počne? Zamisli, svakog jutra, imaš priliku da skrojiš sebi dan. Šta bi bio tvoj izbor? Ima ta jedna, pomalo isprazna, ali me uvijek nasmije rečenica sa tvitera koja kaže „Kad je Onaj Gore dijelio sise i dupe ženama, ja sam bila u redu za pamet“. Ja s druge strane kažem „Kad je Onaj Gore dijelio sise i dupe ženama, ja sam u nekoj birtiji gledala Chelsea“. Mislim da je moj najveći problem u ovom svemu što sam uvijek bila lijena stajati u redovima (osim u onim za pasošku kontrolu na aerodromima). Što bi na kraju dovelo do zaključka da sise i dupe ne dobih od Onog Gore, a za pamet sam se morala dobro namučiti kroz svoje trideset i tri pune. Vrtić. Škola. Fakultet. Kojekakvi masteri. Strani jezici. Knjige. Putovanja. Muzičke škole. Plesne škole. Razno razne sekcije, dodatne školske i vanškolske aktivnosti. Jer pamet se ne kupuje. Tako su me bar naučili u kući. Pamet ćeš sine (jer riječ kćerka je nepoznanica u mojoj kući) steći samo upornim radom, trudom, zalagenjm, učenjem, čitanjem, putujući. I to ti niko nikad neće moći oduzeti. Ili to, ili ćeš čuvati ovce, govorila bi moja rahmetli majka dok bi heklala i pila kafu u ćošku sobe. Pa ti odluči. Ili škola ili ovce, nema trećeg. Nema kupiće mi tata fakultet. Nema bicu starleta, Zvezda Granda, fashion blogger. Nema udaćeš se bogato. Nema rađaj mu djecu, ćuti i nek te uzdržava. Nema sponzora. Nema opcije osim škole. Ili škola ili ovce. I šta ću, s obzirom da mi životinje nikad nisu bile nešto što sam voljela, uhvatim se su koštac s tim školama. I tako punih trideset godina. Budi svoj čovjek. Imaj svoj dinar. Kad imaš svoj dinar, onda imaš i svoj stan. Kuću. Imaš svoj mir. Svoju neovisnost. Imaš svoje izbore. Ne moraš da trpiš nikoga. Pamet. Kad imaš pamet, imaš sve. To su mi pokušavali reći godinama. Na milion i jedan način. Kroz milion i jedan primjer. Pametan. Kad si pametan da li si i sretan? Tu se valjda podrazumijevalo. Ili? Da vam odmah kažem, u životu se ne podrazumijeva ništa. Barem u mom slučaju. Ako nisi rekao, pokazao, dokazao, ne znam. Prazan prostor. Ali to je logično. Nije logično. Nije mi dokazano. Pokazano. Ali ja sam to mislio. Možda jesi, ali nisi rekao. Tako da, opet, prazan prostor. Ne podrazumijevam ništa. Niti želim da se bilo kome podrazumijevam. Sav onaj rad, trud, učenje, tumačenje godinama, to želim. To dajem. To pokazuje. Dokazuje. Ne podrazumijeva. Ako smatraš da se podrazumijevaš kod mene, grdno se varaš. Ne ide se punim srcem na prazne osobe. Nikad. Pametna. Biram da sam pametna. Trideset i tri godine. Svako jutro kad otvorim oči, Onom Gore kažem biram da sam pametna. Jer pametna mogu sve sama. Jer pametna sam neovisna. Pametna imam mogućnost da biram i ne moram ništa pod svaku cijenu. Jer pametna svakog dana mogu napraviti korak dalje. I to se ne podrazumijeva. To svaki dan pokazujem. Dokazujem. Gazim. Borim se. Punim srcem. Kad sam napisala pametnu priču? Nikad. Napisala sam sretnu priču. Tužnu priču. Voljivu priču. Bolesnu priču. Priču iz bijesa. Iz nezadovoljstva. Pametnu? Takvu još uvijek nisam. Do danas. Mada, budimo realni, ovo može da ispadne i glupa priča. Već nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Da me pogrešno ne shvatite, sve ove godine dok sam birala pamet, nisam bila nesretna. Jer u pameti nema ničeg nesretnog. Daleko od toga. Sve ove godine, dok sam svako jutro birala da budem pametna, gradila sam sebe i svoj život tako da uživam u svakom danu. Sa ljudima koje volim i koji me vole. Zadnjih nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Iskreno sretna. Sretna da se to prepozna u svakom mom pokretu. Svakom mom pogledu. Svemu što dotaknem taj dan. Sretna da plešem dok se spremam na posao. Sretna dok odrađujem hiljadu i jednu stvar u toku dana koja me čeka. Sretna da Chelsea pobijedi danas. Sretna da kupujem cvijeće. Pravim kolače. Jedva čekam da padne noć. Sretna da grlim. Da pjevam. Da pišem. Sretna da se ne podrazumijeva. Često, kad zatvorim vrata iza sebe i uđem u tih svojih pomno uređenih, najsavršenijih na svijetu 60 kvadrata, pomislim kako sam sretna jer sam sve ove godine, svakog jutra, birala da budem pametna. Da učim, da spoznajem, da se borim, da gazim, da dokazujem i pokazujem pa i onda kad se činilo uzaludno. Pomislim, dok gledam u sve te detalje koji me jasno oslikavaju, a kojima sam upotpunila taj svoj najdivniji i najintimniji prostor, svoj odmor za dušu, da bih opet i još bezbroj puta, da mogu vratiti vrijeme, izabrala svakog jutra da budem pametna. Jer sreća se možda ne podrazumijeva. Možda ne ide uvijek uz rad, trud, učenje, dokazivanje. Ali kad je poželiš, najčešće te prepozna. Pa ti dođe. Baš onda kada se sve posloži. Ko polica sa tvojim najdražim knjigama. Naslov do naslova. Vrtić. Škola. Fakultet. Kojekakvi masteri. Strani jezici. Knjige. Putovanja. Muzičke škole. Plesne škole. Razno razne sekcije, dodatne školske i vanškolske aktivnosti. Kasnije posao, putovanja, stan, auto, ponosni roditelji, najljepši osmijeh tvoje sestre, čvrsta prijateljstva, jedna ljubav što nikad ne prolazi. Jer kažem vam, možda se ne podrazumijeva, ali uvijek dođe kada je poželiš. Sreća. Uvijek u drugom obliku, pod drugim imenom, različitog intenziteta. Ali dođe. Zadnjih nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Iskreno sretna. Pamet više ne biram, polako me prolaze godine za takvim željama. Chelsea sretna. Idemo večeras u kino sretna. Taj jedan telefonski poziv koji mi promijeni dan sretna. Kupila sam novi omekšivač sretna. On dolazi sretna. I dalje punog srca sretna. Jer punog srca i bistrih očiju nikad ne možeš izgubiti.

07.11.2018.

Kafa sa Eminom

Šta je potrebno da ti napišeš knjigu? Kucaća mašina za početak. Molim? Kakva sad kucaća mašina? Prava kucaća mašina. Sa trakom. Znaš valjda kako izgleda kucaća mašina. (Prednost prepirke sa mladjima od sebe uvijek je bila u tome što bih svaku završila sa rečenicom „Daj bolan šta ti znaš, ti kad si se rodio ja sam već znala ćirilicu“. Jest da bi mi tu bio kraj, ali bih izvukla pobjedu svakog puta). Znam kako izgleda kucaća mašina, nisam idiot. I gdje planiraš naći kucaću mašinu? Za sad ne misim ništa objavljivati. Jednom. Možda. Kad za to dođe vrijeme. Ako ikad i dođe. Sve što pišem stavim u taj jedan folder koji sam nazvala Mi, ljudi sa ožiljcima. Oduvijek vučem tu svoju seharu pod istim imenom. Sa računara na laptop, sa laptopa na računar. I tako u krug. Sve moje pokretnine stanu u jedan folder. I u ugradbeni plakar (u kojem sam neki dan prebrojala 48 košulja i blizu 60 pari cipela). Ali o tome nekom drugom prilikom. Valjda su ožiljci nešto s čim sam rasla otkako znam za sebe. Taj jedan pogotovo, zbog kojeg su ljudi uvijek osjećali nelagodu kad bih se rukovala s njima. Ja, s druge strane, nikad nisam poznavala život bez ožiljaka, pa nisam shvatala nelagodu sagovornika. Nikad nisam poželjela život bez ožiljaka. Uvijek su me ožiljci podsjećali koliko se moj život razlikuje od ostalih. Bio je to nakit koji sam uvijek nosila sa sobom, u svakoj prilici. Unazad godinu dana bogatija sam za još jedan. Taj još uvijek zaboli na promjenu vremena. Toliko da stisem zube. Toliko da pomislim „Živa sam!“ S kim brojiš svoje ožiljke? Da, tebe pitam. Pred kim se svučeš do kosti? Ko se skine ipred tebe bez straha šta ćeš da pomisliš kad ugledaš te iste ožiljke s druge strane? Kome milujete ruke dok vam priča o svojim ožiljcima? Ko vas grli dok ćutite o isim tim ožiljcima? S kim palite cgare, jednu za drugom, dok gutate sve one stvari koje i dan danas bole na promjenu vremena, bez obzira koliko vremena prošlo? I ko vam je rekao da se ćutanjem ne vode razgovori? Ko vam je rekao da manje boli samo zato što je od tad prošlo vremena za dva života? Ko vam je rekao da zagrljaj, isprepletene ruke, pune pepeljare i tišina ne govore? Ne pričaju priče? Ne pišu priče? Za koga se svako jutro spremate? Koliko ljudi dnevno pohvali vaš izgled? Koliko haljina imate? Cipela? Koliko vremena je ujutro potrebno da postignete svoj savršen odraz u ogledalu. Koliko filtera je dovoljno za selfie koji ćete objaviti? Koliko ožiljaka imate? Pred kim ih pokazujete? Ko ih dodiruje tako da ne boli? Kafa sa Eminom je lijek za svaki moj ožiljak. Toliko da razmišljam da ovaj dugogodišnji folder nazovem upravo tako. Kafa sa Eminom. Dođe kao neka nedeljna tv emisija na lokalnoj televiziji (oprosti djevojko, znam da si ti rođenda za druženje sa selebritijima). Ima tih ljudi, poput Emine, koji ožiljke nose sa osmijom. Ima tih ljudi koji se, poput Emine, nikad ne žale. Ima tih ljudi, poput Emine, koji vam problem ispričaju onda kada ga riješe, jer Bože moj, tako to treba. Ima tih ljudi, poput Emine, koji su svjedoci svakog vašeg ožiljka. Malog. Velikog. Onog što boli. Onog na koji se možete smijat danima. Ima tih ljudi, poput Emine, koji u svojim ožiljcima nose teret težak stotinu života. Ima tih ljudi, poput Emine, koje ožiljci bole svake godine u isto vrijeme. Na isti datum. Toliko da se pretvore u ranu. Takvi ožiljci nikad ne zarastaju. Takvi ožiljci mijenjaju život iz korjena. Ima tih tišina koje vrijede od hiljadu riječi. Ima tih kafa koje se piju u tišini. Ima tih razgovora koji se vode očima, isprepletenim rukama, punim pepeljarama. Ima tih ljudi koji vam uđu u život da bih vam ožiljke pretvorili u priče. Ima tih ljudi koji vam uđu u život pa zbog njih ponovo počnete da pišete te iste priče. I razmišljate o kucaćoj mašini. Jer eto možda je došlo vrijeme, ko bi ga znao? A uvijek možete da uradite tetovažu. Da odvučete pažnju sa ožiljaka. Kupite novu haljinu u Zari. I lakirane cipelice koje savršeno idu uz tu haljinu. Filter već imate. Jer pobogu luda ženo, ko bi još brojao ožiljke kad je lakše brojati lajkove.

31.10.2018.

Ljudi su gradovi, samo ako umiješ

Vjerujem u horoskop. Svakog jutra, uz prvu jutarnju kafu, otvorim dnevne listove koji imaju horoskop i bacim oko na današnji dan. Kad kažem da vjerujem u horoskop, ne mislim doslovno da će mi se svaki dan osvariti ono što piše u tih par rečenica, ali da ima ima nešto u rasporedu zvijezda kojima se divim i oduvijek brojim dok se šetam, vjerujem. Vjerujem da čovjek koji se divi nebu i broji zvijezde ne može biti loš čovjek. Imala sam tu naviku, dok sam živjela u kući svojih roditelja, da svako veče, po završetku dana, kad god i u koje god doba došla kući, sjednem na prozor svoje sobe. U tim nekim, samo mojim momentima, znala sam bezbroj puta zamišljati kako je to bilo kad su ljudi bili sretni od same pomisli da je noć vedra i puna zvijezda. Kad nije bilo ništa drugo što bi ljudima odvraćalo pažnju od te čarbne predstave na nebu. Umjesto da idu u pozorište, kino, ili na koncert, gledali bi raspored zvijezda na nebu. Uvijek sam zamišljala da su ljudi tada bili puno sretniji, voljiviji. Zamišljala bih da je zagrljaj ispod te nebeske predstave bio nešto što se pamtilo zauvijek. Sve moje tajne, svi moji mali i veliki problemi, sve je izgledao tako malo i beznačajno svakog puta kada bih počela da brojim zvijezde. Bila je to moja tajna. Moj zavšetak dana. Kad si poput mene, zaljubljen u nebo, pa i onda kad je najveće nevrijeme, kad brojiš zvijezde, fotkaš mjesec simpatiji koja ti crta osnijehe svaki dan, najčešće zvučiš poput ludaka. Neozbiljnog. Nezrelog. Pomalo luckastog. Jer pobogu ženo u trideset i trećoj godini, kako to misliš želiš nekog da s tobom broji zvijezde? Na prvi pogled zaljubim se samo u gradove. Moj kofer je dio moje kućne liste. Moj kofer ima posebno mjesto u mom stanu. Moj kofer se pažljivo pakuje danima bez obzira gdje putujem i koliko dugo će trajati moje putovanje. Moje bogatstvo se mjeri gradovima koje sam udahnula. Ulicama kojim sam prošetala svoje najdraže cipelice. Rijekama i morima u koje sam morala zagaziti i na najnižim temperaturama dok sam grizla usne od hladnoće. Poslanim razgednicama. Magnetićima koje slažem po svom frižideru. Kupljenim slikama od uličnih prodavača koje redam po zidovima svog dnevnog boravka.. Pariz. London. Amsterdam. Bern. Madrid. Moskva. Jednom me jedan moj prijatelj pitao šta je to toliko uzbudljivo kod mojih putovanja? Slagalica, rekla sam tad. Ja sam ti jedna velika slagalica. Znaš one slagalice od kojih te najčešće zaboli glava jer imaju nekoliko stotina komada koje moraš da složiš. E ta slagalica.Boriš se s njom satima, danima, nekad i mjesecima. To sam ti ja. Sva moja putovanja su sitni mali dijelovi te slagalice. Sve one slike koje su duboko urezane u zjenice. Zato volim gradove. Zato još uvijek nisam kupila sušilicu. Ili TV. Ili lustere. Jer ne mogu odoljeti pakovanju kofera. „Koji ćeš sutra biti grad?“ „Pariz (jer igra PSG)“ „Jedva čekam“ „Ali pazi, to znači da moramo ljubovati čitav dan. I da moram obući svoju najdražu haljinu u volane!“ „Dogovoreno!“ Knjige su ljudi, samo ako znaš da pažljivo čitaš. Pjesme su ljudi, samo ako znaš da pažljivo slušaš. Zato se najčešće zaljubim u knjigu. Tu istu knjigu onda noćima ne ispuštam iz ruku, pa čak ni dok spavam. Koliko puta sam samo zaspala grleći tih nekoliko stotina ispisanih stranica. Ili pak stavljajući je pod jastuk da mi bude blizu kad otvorim oči. Moji najdraži razgovori su se uvijek vodili knjigama i muzikom. Dobro i ponekom fotkom mjesečine koju bih uhvatila dok se vraćam kući. Ljudi su timovi za koje iz sveg srca navijaš. Grb u koji se kuneš, koji tetoviraš. Utakmica po kojoj planiraš dan, koju ne propuštaš. Dres za koji štediš novac čitavu sezonu jer upravo taj dres može biti pobjednički. I moraš ga imati. Pa i sve ako nisi te sezone dobar, nema veze, predeveraš. Progutaš. Kriviš trenera. Odbranu. Ali i dalje voliš. Navijaš. Iz petnih žila. Najglasnije što možeš. I nema veze što te nazivaju ludakom dok god imaš nekog ko jedva čeka da padne noć kako bi s tobom brojao zvijezde. I nema veze ako ti kažu da si nezrela i neozbiljna za svoje 33 godine dok god imaš nekog s kim su ti razgovori knjige i muzika. I nema veze ako te okarakteršu kao luckastu dok god imaš nekog za koga iz sveg srca navijaš. Jer nema ljepših 15 minuta poluvremena od onig kad tvoj tim vodi. Čiji ste vi Real Madrid danas?

22.10.2018.

A šta bi vama rekao psiholog u New Yorku?

Zatvori oči i broj do deset. Pokušaj da udahneš na nos, onako punim plućima. Sad polako opusti disanje. Jesi? Sad se pokušaj prisjetiti čega te najviše u životu bilo strah, a da si to preživjeo? Teško pitanje? Ok, razumijem. Nije to nešto o čemu se razmišlja svaki dan. Ja? Ja ovo pitam s razlogom. Čega se najviše bojim? Prvo obećaj da nećeš da se smiješ. Obećavaš? Skakavca! (smijeh) Ali obećao si da nećeš da se smiješ. Ali dobro, znam, smiješno je. Jeste primjetili kako su vam uvijek tuđi strahovi smiješni. Kako uvijek pokušavate tom nekom prepičati nešto smiješno vezano za upravo taj strah koji neko nosi sa sobom kud god da krene. Svejedno, koliko god da se trudite, strah i dalje ostaje. Tako i ja sa skakavcima. Ljudi moji taj strah je svaki put u rangu sa mojim potencijalnim srčanim udarom. Majke mi moje. Ko mi ne vjeruje neka pita Arijanu. Jednu veče nisam smjela spavati u sobi i nakon što su izbacili skakvca (jer postojala je mogućnost da mu je u sobi ostala familija). I visine. Užasavam se visine. Pogled? Koji pogled? Nema tog pogleda koji bi mene natjerao da se popnem na nešto. Sve da je pogled na Davida Beckhama. Izvini Beckhame, ali neka mene dole. Mostova. Bojim se mostova. Bojim se prelaska preko mostova. Ovo je nešto s čim se moram nositi svakodnevno, bez da puno razmišljam. Pokušavam prikriti ubrzano disanje svaki put kad prelazim preko bilo kakvog mosta. Valjda je to jedan od strahova s kojim se čovjek nosi. Razmišljam šta bi bilo da živim negdje gdje su posjete psihologu normalna svakodnevnica. Gdje se ne bi dovela u situaciju da neko prokomentariše kako ona Irfina mala ide kod psihologa jer je skrenula s pameti. Razmišljam šta bi mi neki psiholog, tamo negdje u New Yorku recimo, rekao dok bih se ja izležavala u stolici i pričala o svojim strahovima? Traume iz djetinjstva? Možda. Jebi ga, preživjela sam rat sa 6 godina, logično da vučem traume iz djetinjstva. Nerješeni odnosi sa roditeljima? Frajerom? Ovo bi vjerovatno povezali sa ovim strahom od mostova. Šta sam američkih serija pogledala nije ni čudo da unaprijed znam šta bi mi psiholog rekao. Ili su ove serije problem? Previše serija? To bi moja mama rekla. A nije psiholog. Barem ne diplomirani. Ali ako nju pitam, sve je to od toga što previše buljim u laptop. Ali ima žena i pravo. U neku ruku (bez da joj ovo kažete). Šta bi mi rekao neki psiholog u New Yorku kad bih mu ispričala stotinu i jednu priču sažetu u svoje 33 godine? Ne znam? Ali znam recimo šta bi mi rekla Maida. „Ines, nije do tebe, do njega je, ti si uradila sve! Prestani se analizirati. Nemaš za tim potrebu!“ Ili recimo Emina: „Ti jednostavno ne znaš da uživaš. Ti moraš da se zaljubis. I da komplikuješ. Umjesto da uživaš, ne, ti moraš da komplikujes!“ Ili Azra „Ines pošalji mu poruku!“ Znam šta bi rekla i moja mama „Ti ništa ne jedeš. I ono što jedeš je non stop jedno te isto.“ Tata bi s druge strane rekao „Ma samo opušteno, ti si prvak ove sezone!“ Jeste razmislili o svom strahu? Šta je to čega se bojite? Šta bi vam neki psiholog u New Yorku rekao na to? Aje da čujem. Ja se ne smijem strahovima. Obećavam vam. A s druge strane, pogledala sam milion i jednu seriju, valjda sam nešto zapamtila. Zatvorim oči i brojim do deset. Dišem na nos, onako punim plućima, polako da mi se opuste ramena i ruke. Teže mi je pisati, ali pokušavam da uravnotežim disanje i puls. Teške su ovo teme za nedelju naveče, moram priznati. Ali šta teška tema zna koji je dan. Strah od poruke na telefonu. Ustvari da budem preciznija, strah od tog jednog, drugačijeg od svih, zvukova na telefonu. Ovo nema veze sa traumom iz djetinjstva. Niti s tim što slabo jedem, puno radim, slabo spavam. Strah od odlazaka. Strah od dolazaka. Strah od susreta. Srah od šta bih rekla, šta će reći. Strah od odgovora. Strah od neodgovora. Strah od tišine. Strah od gluhog doba noći. Strah od ranog jutra dok otvaraš oči. Jer ne znaš šta nosi dan. Strah od nedorečenog. Strah od dorečenog. Strah od završenog. (...) Strah od toga da ćemo cijeli život biti stranci. Strah od okretanja glave. Strah od grča u želucu, knedle u grlu. Strah od slučajnih susreta u kojim ćemo se praviti da se ne poznajemo, da nikad ništa nije bilo. Strah od ponosa. Strah od nezrelosti. Strah od zrelosti. Strah od druge žene. Drugih frajera. Strah od upoznavanja. Od onog ponovnog „ja najviše na svijetu volim da jedem pire kromipr“. Strah od povjerenja. Strah od nepovjerenja. Strah od tuđeg prihvatanja mene. Strah od tvojih strahova. Mojih strahova koje nosim sa sobom kud god da krenem. (...) Sa koliko godina čovjek počinje da priča o svojim strahovima. Ovo pitam jer ja svoje dijelim oduvijek. Nekako sam svoje ranjivosti uvijek dijelila na izvolite. Nikad se nisam folirala. Nikad nisam znala ništa sakriti. Na mom licu čovjek uvijek može prepoznati kakav mi je dan. Sa licem na kojem se vidi sve. I suze. I osmijeh. I neprospavana noć. I prespavan vikend. Isto je i sa strahovima. Strah od doktora. Strah od igle. Strah od mirisa bolničkih hodnika. Strah od nemoći. Strah od bijelih uniformi. Strah od zatvorenih prozora zagušljivih soba. Strah od bola. Tupog. Paralizirajućeg. Strah od toga da nikad više neću obuti svoje nove patike koje sam kupila u Londonu sa ljubičastim satenskim pertlama koje se vežu u veliku mašnu i koje još uvijek nisam stigla izvaditi iz kutije. (...) Preživiš. Stisneš zube. Zatvoriš oči. Kontrolišeš disanje. Nekad pustiš i suzu. Al` preživiš. Sve. I tišinu. I tupu bol. I nedostatak zraka. I knedlu u grlu. I gubitak. I dobitak. I odlazak. I dolazak. Preživiš. Jer negdje tamo znaš da moraš barem još jednom obuti svoje patike sa ljubičastim satenskim pertlama koje ćeš zavezati u mašnu. Jer u šetnju kroz snove ne možeš u bilo kakvim cipelicama.

15.10.2018.

Gdje se bilježe svi naši počeci?

Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put napisala nešto, a da nije čestitka. Tvitam, ali to se ne broji. To su samo rečenice koje nisu dobile priliku da budu izgovorene. Kome bih pisala? Šta bih uopće više imala napisati? Nekako mi je draže kad čitam, pa se poistovjećujem sa onima koji još uvijek imaju razlog zašto pišu. Lakše je biti s druge strane. Kad pišeš onda uvijek razmišljaš kako će to što pišeš biti prihvaćeno od onog zbog koga pišeš. A vjerujte mi, uvijek je neko razlog zbog kojeg pišeš. Zato kažem, lakše je biti s ove strane, strane koja čita. Poistovjećuje se. Kritikuje. Pljuje. Meni su uvijek najdrži bili oni koji se rasplaču na moje priče. Nekako tad znam da sam ubola. Suze su mi uvijek bile najdraža reakcija. I na tugu. I na sreću. Prije četiri godine napisala sam najtužniju priču u svom životu. Nakon toga više nisam pisala. Do danas. I dalje ne znam o čemu pišem. Ali znam da trebam. Najgore je krenuti ispočetka. To znamo mi koji smo bezbroj puta doživjeli da se sapletemo o svoje pogrešne izbore, pa udarimo glavom o pod toliko da se danima ne možemo pomaknuti od fizičkog bola i raspadanja onog što nazivaju dušom. Boli te svaka kost u tijelu, ali se moraš natjerati da ustaneš, obrišeš koljena i laktove, protrljaš oči, okreneš se oko sebe i vratiš se na isto ono mjesto odakle si krenuo. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i najviše na svijetu volim da jedem punjene paprike. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Da će mi život biti komlikovan, moglo se pretpostaviti odmah nakon mog rođenja. Ovo kažem iz razoga što je moja majka ( kraljica ) provela 12 sati u rađaoni dok Ines svečano nije odlučila ugledati ovaj svijet. (Hvala ti majko, ovo ti nikad neću zaboraviti i još jednom izvini što prigovaram svaki put kad ti moram pokačiti zavjese na prozore.) Njoj je u tom momentu bilo poprilično jasno kakvo je dijete rodila, dok su meni trebale godine i godine da shvatim kako je jednostavnost nešto što mi nije u genima. Ako mi je trebalo 12 sati da se odlučim na koju stranu da izađem na ovaj svijet (12 sati sam se okretala ko kazaljka na satu, da bih na kraju krenula izlaziti bočno), zamislite samo kako sve ostalo izgleda u mom životu. Kompromis. Koji kompromis sa 33 godine? Jeste prijetili kako ljudi sreću uvjek nekako vežu za kompromis. Meni je to uvijek bilo smiješno. Kakve veze sreća ima sa kompromisom. Ili rečenicom „Ako ne možeš imati ono što voliš, voli ono što imaš!“ O čemu vi ljudi pričate? Meni, koja se 12 sati razmišljala da li i na koji način izađe na ovaj svijet. Sebična. Jako sebična. Ne dozvoljavam da sebičnost poistovjećujete sa razmaženošću. Nisam razmažena. To što sam čitav život uživala u beskrajnoj ljubavi koju su mi pružali roditelji, ne daje vam za pravo da kažete da sam razmažena. Ta me ljubav samo tjerala naprijed kroz život. Da budem dobro dijete, dobra kćerka, dobra unuka, dobra sestra, dobra prijateljica. Da učim, da upijam znanje gdje god sam za tim imala priliku. Da ne spavam noćima pripremajući ispite. Da učim jezike. Da budem kreativna. Da upoznajem ljude. Putujem. Da se naučim pravim i iskrenim vrijednostima u životu. Da završim fakultet. Da svojim znanjem i vještinama krčim put ispred sebe. Sama, svojim rukama i nogama. Da budem oslonac u životu. Da mogu sve sama. Zamijeniti ulje na autu. Zamijeniti sijalicu. Kupiti pelet za zimu. Sjediti u bolnici danima, sama, dok čekam da mi se tata oporavi od operacije, kilometrima daleko od kuće. Da mogu mami ispuniti svaku njenu želju. Da mogu sebi kupiti avionsku kartu. Plaćati ratu kredita. Biti oslonac u životu. Prvo sebi. Onda roditeljima, sestri, prijateljicama. Sebična? Mislim da sa 33 godine imam pravo da budem sebična onda kad poželim da volim, da me voliš. Da me razmaziš toliko da i dalje gazim. Jako, čvrsto. Nema kompromisa u ljubavi. Ljubav je čudo ljudi moji. Jel vi mislite da je mojoj mami bilo do kompromisa u onom momentu kad me porađala? Meni, onda kad sam sjedila u bolnici. Sama. Njemu, kad je prelazio 400 km da sa mnom samo popije kafu. Ljubav je bezuslovna. Čista. Ljubav je bezkompromisna. Sebična. Ljubav je znati da si nečije vrijeme. Da si nečija prva misao kad otvori oči i zadnja prije nego što ugasi svjetlo. Ljubav je molitva u tišini, pred spavanje, da bude živ, zdrav. Ljubav je nespavanje dok nisi siguran da je stigao kući bez problema. Ljubav je briga. Ljubav je željeti. Pjevati dok čistiš, pereš prozore, peglaš veš. Ljubav je planiranje. Života, putovanja, porodice, djece. Ljubav su stihovi, filmovi, šetnje, godišnji odmori, Nove godine, prvi majevi. Ljubav su zajedničke brige. Kako ćemo zajedno platiti račune, srediti kvar na autu, popraviti grijanje. Ljubav je biti ti, a biti nekom čitav svemir na jednom mjestu. Ljubav je biti centar svijeta nekom. Ljubav nije biti prvi ili posljednji, već biti jedini. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i dan planiram po Chelsea utakmici. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Sebična? Jako. Pogotovo prema ljudima koje volim. Pitajte Eminu koliko ljubomorišem u momentu kad shvatim da svoje vrijeme (uzaludno) troši na prijateljice koje nisu Ja. Ili Maidu. Ili Azru. S glavom u oblacima, ali s obje noge čvrsto na zemlji. I tako već pune 33 godine. Sa stotinu i jednom tužnom pričom, jednim nervnim slomom, bez slijepog crijeva, bez umnjaka, sa tri ožiljka na tijelu, sa dvije tetovaže, jednim poslanim pismom na koji nikad nisam dobila odgovor, jednim pitanjem koje ću sebi postavljati dok god ne napišem najretniju priču u svom životu, sa hiljadu i jednim razlogom za osmijeh svaki dan kad se probudim, sa najdivnijim roditeljima na svijetu, sa najboljom sestrom na svijetu, sa armijom žena koje mi čuvaju leđa svaki dan. Koračam. Ma šta koračam, gazim. Svakog dana. Po ko zna koji put u životu pokušavam da se sastavim. Da krenem ispočetka. Samo zato što sam sebična. I što ne podnosim riječ kompromis. Koliko tebe mi je potrebno da budem sretna? Toliko da napišem najsretniju piču u svom životu.

29.08.2016.

ROĐENDAN

8. septembra 1985. godine prvi put sam zaplakala. To je značilo da je moja mama rodila živu i zdravu bebu nakon dvanaestosatnog poroda. Danas, trideset godina kasnije, sa olovkom u ruci, pišem svoju čestitku. Jer kako drugačije da proslavim sve pobjede, poraze, sreću i tugu skupljenu u trideset godina života? I gdje drugo ako ne na papiru.

. . .

Prije mog rođenja, u kući mojih roditelja koju su dijelili sa majkom i dedom, desila se velika tragedija. Mama tada još uvijek nije bila u braku sa tatom. Tata je bio srednjoškolac kada je iznenada umro njegov stariji brat, moj stric, a majkin i dedin najstariji sin. Striko Besim, bio je u našoj porodici ono dijete, za koje kažu da se jdnom rađa. Sve ono što ću ispričati, prepričali su mi nene, majka, deda i tata. Striko je bio jedan od najboljih učenika, umjetnik, fotograf, matematičar. Upisao je likovnu akademiju neposredno prije tragedije koja će zadesiti kuću u kojoj živim. Striko Besim umro je sa 18. godina.

Sjećam se i svoje stare, rahmetli nene, mame moje majke, koja je izgubila najstarijeg sina. Kako je nene do svoje smrti živjela u istom dvorištu sa nama, svaki put kada bih joj odnijela nešto što bi joj poslala mama, ispričala bi mi priču. Tu jednu, pamtiću dok sam živa. Zbog te jedne, danas pišem priču. Neninu. Majkinu. Strikinu. Svoju. 

. . .

Dok sam sjedila na sećiji na koju bih se jedva popela, a sa koje nogama ne bih mogla dohvatiti pod, pila sam mlijeko dok je nene sebi sipala kafu.

- E moja Enesa... (Nene me svo vrijeme zvala Enesa ili Inesa. Mama nikad nije dala da je ispravljam. Njoj je lakše tako, govorila je. A meni je bilo super smiješno.)

- E moja Enesa, govorila sam ja svojoj Halimi, evo ko juče da je gledam. Ona stoji na balkonu i plače. Kažem ja njoj „Jel ćerce, šta ti tu gore radiš?“, a ona meni „Ništa mati, razmišljam da skočim...“ Stojim i gledam u svoju Halimu. Mlada, zdrava, dvoje djece joj u školu ide. Muž pošten, radnik, ne pije, ne kocka, sve što zaradi njoj nosi. „Jel ćerce, a što bi ti skakala? Jel ti misliš da bi ti umrla da skočiš?“ Ćuti moja Halime i klima glavom. „E moja ćerce, neće smrt tako lako! Ne bi ti umrla da skočiš. Ti bi samo od sebe invalida napravila. I šta onda? Služili bi te čitav život. Samo bi tom svom čovjeku i djeci našla posla. A tuga ti ništa ne bi bila manja. Nego, hajd` se ti smakni s tog balkona i zagrli svoju djecu. A dragi Allah će tebi dati radost u životu, poslušaj me!

- Nene, a šta je to radost?

- Ti si radost Enesa. Ti si njena radost!

 . . .

Prije trideset godina rodila se mala Ines. Mala Ines je bila teška 4,5 kg tako da, ako pitate moju mamu koja me rađala skoro 12 sati (jer sam krenula naopačke), mala Ines i nije bila tako mala. Bila sam prvo dijete i prvo unuče. Dobila sam ime Ines što je mojoj Emini idelno rimuje sa slines. Srećom prestara sam za komplekse.Sa svoje 4,5 kg Ines je došla u kuću Demirovića u kojoj je okrenula tok života.

. . .

Pričao mi je tata, kako se nakon strinike smrti, u kući više nije palio radio ni televizor. Majka nakon toga nikad više nije otišla ni na kakvo veselje, a na mezarluke ili u šetnju bi išla isključivo sama. Moja rahmetli majka bila je po zanimanju šnajderica, pa je svo vrijeme provodila za mašinom. Kuća je uvijek bila puna ljudi, ali bilo kakvo veselje ili muzika bilo je strogo zabranjeno. Sve dok se nije rodila mala Ines.

. . .

- Majka, majka, mogu li ja sad biti Lepa Brena, a ti da budeš publika?

- Može! , skočila bi majka u trenu sa svoje stolice, odgurnuvši se od mašine za kojom je radila.  Ja bih se u sekundi popela na kuhinjski stol, koji je bio sinonim za moju binu, sa četkom za kosu u ruci kao mikrofonom i počela pjevati. Majka bi pljeskala i tako satima, dok neka od majkinih mušterija ne bi pozvonila na vrata jer je vrijeme za probu garderobe koju je ona šila. 

Majka je bila moja najbolja prijateljica. Majka mi je šila garderobu kao u Lepe Brene. Majka je bila moja publika. Majka me naučila da krojim i šijem. Majka me naučila da  je kuća najljepša  onda kad na vratima osjetiš miris pržene kafe. I da se šampita jede iz tepsije. Sa velikom kašikom. Onom supenom.

Zovem se Ines i danas mi je rođendan. Trideseti. Dok pijem prvu jutarnju kafu iz fildžana, baš onako kako me naučila majka, podsjećam sebe kako čitavog života nosim dva imena. Ovo Ines, za sve vas. I ono Dragost, za svoju majku.

. . .

Duga mi ova čestitka. Toliko duga da bih vjerovatno na vašem mjestu prestala čitati. Sreća moja pa sve što pišem, pišem sebi i još šaci ljudi što im, bar tako kažu, ove moje pisane riječi, uljepšaju dan. A i čestitke trebaju da budu lične. I da se pišu rukom. Pa mi ne zamjerite što ću ovoj svojoj dodati još par redova. Za one koje volim. I koji vole Ines. 

. . .

Moj deda je najljepši i najbolji deda. Moj deda je stotinu puta bolji od svakog dede. Jer moj je deda kupio svoj prvi auto sa dvoje vrata da mu unuče kojim slučajem ne bi ispalo dok vozi. Deda me vodio na more prije mame i tate. Deda me naučio plivati, voziti kola, farbati ogradu. Deda me vodio u školu, na ples, u muzičku. Naučio me sušiti duhan. Dok bi savijao cigaretu, pričao mi je o ratu kojeg se sjeća kao dječak.

- E moja Ines, šta ćemo ja i ti? Ti nejačka, a ja ostario!

- Ništa deda. Ništa nam drugo ne preostaje nego da pjevamo!

I danas bi, baš kao i tad, počeli pjevati dedinu omiljenu sevdalinku Tamburalo momče uz tamburu.

. . .

Moj tata ima dva sina. Ja sam prvi. Arijana je drugi. Što se tiče ovog prvog, obavezno će vam ispričati svoje prve dojmove od dana kada sam prvi put došla kući iz porodilišta.

- Ona je imala glavu kao televizor. Gledam u televizor, pa u njenu glavu, pa opet u televizor. Nema razlike! Ali srećom to je kratko trajalo. Čim je prohodala, čim smo počeli sa sirupima za apetit. I tako dan danas. Eno je, dupe poslala na štirkanje!

Tata me naučio puno stvari u životu, prvenstveno da razmišljam kao muškarac. Uvijek sam bila glasnija od svih svojih vršnjaka. Ali i jako emotivna.Naučio me da baš uvijek znam šta želim i da se za to borim do kosti. Naučio me poštenju. Naučio me da čitam, stvaram svoje stavove i argumentiram. Trideset godina svakodnevno razmjenjujemo mišljenja, svađamo se, pronalazimo kompromise. Mi smo isti. Imamo iste pokrete. Isto hodamo. Tata je moj najveći oslonac i najiskrenija podrška. Od prvog dana. Punih trideset godina.

. . .

Svemu lijepo u životu naučila me mama. Kao klinka sam obožavala razgledati mamine dnevnike i albume sa fotografijama. Moja mama ima najljepši rukopis na svijetu. Osjećaj za detalje. Za lijepo. Zajedno sa tatom, čuva mi leđa. Briše suze kad se svi raziđu. Borac je ta moja mama. Samo da me rađala 12 sati, a gdje je sve ostalo.

Lako je meni u životu napadati, kad je najbolja odbrana iza mojih leđa.

. . .

Sestru sam dobila sa tri i pol godine. To koliki su borci moja sestra i moja mama shvatit ćete kad vam kažem da se, nakon što je rodila moju sestru, mama nije budila iz kome 40 dana. Ali to je neka druga priča, koju ću ispričati jednom. Obećavam.

Sunčica je moj izvor energije. One životne. Moja inspiracija. Nešto što čuvam do srži i što branim životom. Svetinja. Moj prvi telefonski poziv čim otvori oči i moja zadnja misao dok molim Onog Gore da je čuva dok je kilometrima daleko. I sve ono između toga.

. . .

Baš sam odužila za jednu čestitku. Ali ne zamjeram vam ako ste prestali čitati. Malo mi je sav papir ovog svijeta da bih ispisala trideset godina u porodici poput moje. Puno je tu suza bilo. Puno osmijeha. Tuge tešte za stotine života, ali i sreće, pobjeda, ostvarenih snova.

Zovem se Ines i danas mi je rođendan. Trideseti. Dok pijem prvu jutarnju kafu i po prvi put u životu pišem svoju čestitku, brišem suze. Prije pet dana umro mi je deda.

Sa olovkom u ruci i sad već ledenom kafom koju nikako da srknem, shvatam da bez obzira koliko ožiljaka nose godine, koliko tuge poneseš na leđima, koliko suza isplačeš onda kada te niko ne vidi, postoji tim koji ti čuva leđa. Koji ti, ma koliko dani bili teški, napravi najdivniju čokoladnu tortu i upali svijeću. Da zaželiš želju.  Jer kakve veze želje imaju sa godinama?

Oni su dio moje priče. Oni su moja Dragost.

"Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel"

24.06.2015.

Koliko košta jedan lažan život?

Sjećam se, kad smo, prije par godina, ja i tata šetali Trstom čekajući Arči da stigne iz Milana. Imali smo mi, taj neki naš ritual, da pred kraj puta, negdje na samom izlazu iz Slovenije, pijemo kafu u jednoj, od milja nazvanoj Našoj kafani. Taj dan, umjesto kafane, odlučili smo da prošetamo po radnjama u Trstu. Tata zbog sveobuhvatnog asortimana suhomesnatih proizvoda i sireva, o kojima je pričao čitavim putem, a ja tek toliko da razgledam izloge.

"Opet torbe Ines! Koliko ih imaš?", pitao me dok je prodavač trpao u kese, odokativnom metodom, sigurno  pola radnje, koju je moj idol ćaća odlučio da ponese kući.
"Ali ovo nije bilo kakva torba. Ovu kad kupim mogu da umrem! Ali pravu, ova ovdje je lažnjak!"
"E pa super. Ovako ćemo. Tata će ti sad kupiti torbu, ko uopće zna da li je prava ili je lažnjak, a ti malo odmori od izloga. Barem nekih mjesec dana?"
"Dogovoreno! Daj mi 200 eura!"
"200 čega? Pa zar ne reče da je to kopija?"
"Jeste! Ali je 200 eura!"
"Ma jesi ti normalna? Koliko košta orginalna kad je ta 200 eura?"
"E to bolje da ne znaš!"
"Ajde ti sine još malo  razgledaj te izloge i da mi idemo po dijete! I drži ove kese!"

. . .

Zovem se Ines i dva puta kažem sve što mislim prije nego što razmislim. Nekad i tri, šta mogu kad sam takva. Učiteljica me u osnovnoj školi zvala "brzopleta Bosa". Uvijek kažem sve što mislim. Puno pričam. Ne volim ljude koji šute, mada kažu da je u mom prisustvu jako teško doći do riječi. Zbog toga sam u školi dobijala manje ocjene iz maternjeg jezika. Jer nisam dozvoljavala drugima da dođu ro riječi. I da, mnogo glasno pričam. Ne znam da prešutim ništa. Svaku emociju proživim pričajući. Mnogo plačem, pa čak i za jednu ženu.  Ja sam zadnji romantik na ovom svijetu. Stvarno jesam. Ono kad se zaljubim u tebe, fotkam ti mjesec i šaljem. Imam hiljadu i jednu manu koju ću uvijek izgovoriti na glas. Imam i vrline. O njima ne pričam, njih čuvam za stol za kojim jedem. I nije me strah jesti sama jer jako dobro znam šta nosim sa sobom.

I samo zato što od života pravite sapunicu, samo zbog toga ste i nesretni.

. . .

Prije nekoliko dana moja Lisa je napisala: "Fejsbuk je mali da budeš svoj!" Ja ću sebi uzeti za pravo pa ću nastaviti rečenicu o kojoj razmišljam danima. Fejsbuk je, pored što je jako mali da budeš svoj i pijaca na kojoj se prodaju životi. Najčešće oni lažni, ali dobro upakovani. Kome? Vama! Meni! Ko kupuje, a ko prodaje, više nije ni bitno. Bitno da se trguje. Od jutra do mraka. Lažni osmijesi, lažne ljubavi, lažna prijateljstva, lažne stvari, lažne fotošopirane fotke ispod kojih ćete napisati hiljadu i jednu laž samo da bi sve to prodali.
Imam i ja štand na toj pijaci, mada, moram priznati, slabo mi ide trgovina. Valjda zato što nikad nisam znala ništa svoje prodati, pa čak ni ono što bih skupo platila.

Svakodnevno uđem na pijacu i ne mogu, a da ne primjetim kako su svi sretni. Zaljubljeni. Voljeni. Lijepi i bez šminke, pa čak i ujutro, čim otvore oči. Gledam sebe. Bože, ovaj moj David Luiz na glavi ne može se ukrotiti nigdje osim u frizerskom salonu. Ujutro? Pa meni ne pomaže ni hiljadu i jedan filter na instagramu. Pa se zapitam jel samo ja na ovoj pijaci imam stvarne probleme? Ratu kredita, kartice koje preklapam svakog 15og u mjesecu, rooditelje koji su sve više po doktorima, spisak lijekova koje koriste, datume kad se moraju javiti na kontrole. Ljubav? Frajeri? Očito samo ja jedem govna i to onom velikom, supenom kašikom. Samo ja ne biram mjesto i vrijeme za plakanje. Samo ja pišem o tugama. Upravu ste, baš je nikakav ovaj moj štand. Nekako sirotinjski. Sve što kod mene možeš kupiti su snovi. I poneki osmijeh, ali nikad utorkom. Utorak ne volim. I muziku. Puno muzike. I par kofera, uvijek spremnih za polazak. I ako mi se baš sviđaš, možda ti uz osmijeh poklonim čokoladu iz ladice za koju svi znaju, ali nikom nije dozvoljeno da je otvori bez pitanja. Sirotinjski mi je ovaj štand naspram svog ovog šljašta i šarenila kojim hodim.

. . .

Kad ste zadnji put nekom, onako bez razmišljanja, na prvu, rekli da vam se sviđa? Ili ajmo ovako, kad ste zadnji put, uradili nešto bez razmišljanja, samo zbog sebe, jer ste vi to željeli. Ne znog drugih, ne zbog društva, muža, frajera, djeteta, društvenih mreža, lajka, nego baš zbog sebe?

. . .

Zovem se Ines i na mom štandu nema ništa što nema kod drugih. Osim što kod ovih drugih imate tonu šarenog papira i još toliko mašni za upakovati sve ono što kupite. I to vam onda košta puno skuplje. Kod njih se prodaje da bi se živjelo. Kod mene se dijeli i šakom i kapom. I ako priđete ovom štandu, jedina cijena koju ćete platiti je rečenica koju ću možda sutra iskoristiti da bih pisala. O vama. O meni. O životu.

. . .

Elem, prije nekoliko dana sam srela najslađeg frajera u gradu.  Toliko je sladak da sam ustala od stola, prišla tom njegovom stolu, za kojim je on sjedio i pio kafu sa još par frajera i pružila ruku.

"Ćao, ja sam Ines."
"Ćao, ja sam M."
"Drago mi je. Želim ti samo reći da si najslađi frajer kojeg sam vidjela u ovom gradu!"
"O hvala!"
"Nema na čemu. Uživajte!"

. . .

Teško je danas biti sanjar. Svima si smiješan. Nezreo. Djetinjast. Teško je kad si iskren, jer istina je danas teška za žvakanje. Teška su ovo vremena za iskrenost. Teško je, kad na pijaci poput Fejsbuka, na kojoj ti svakodnevno nude živote iz sapunica, gdje se svi vole, rađaju djecu, kupuju kuće, stanove, kola, skupe stvari, jeftine stvari koje predstavljaju kao skupe, samo da bi pijaca to gledala, lajkala ili zavidno prevrtala očima, trudeći se opet sve to nadmašiti brojem lajkova, reći kako si sanjar, priznati kako ti je neko sladak, kako nekog voliš, a možda taj neko nikad neće biti tu da ti čuva leđa, kako imaš tonu problema, kako si, ujutro kad ustaneš sličniji Davidu Luizu nego svojoj profil slici, kako je svijet predivno mjesto samo ako živiš zbog osjećaja, a ne zbog lajka. Teško je danas biti sirotinja.

. . .

Ja sam Ines i prevelika sam sirotinja za svoje želje. Ali ako ćemo po onoj staroj, što su me naučili majka i deda, najbolje se jede i provodi baš u sirotinjskim kućama.



08.05.2015.

Koliko kosta komad mirnog sna?

Ozbiljno mi je, ima godina, sinonim za tuzno. Ozbiljno me, u jednom trenutku, pocne ciniti nervoznom. Ozbiljno me tjera da se prije spavanja vrtim u krevetu, prouzrokujuci nesanicu. Od ozbiljnog mi titraju ocni kapci. Ozbiljno nosi odgovornost. Bas zato mi je ozbiljno ujedno i tuzno. Tuzno je emocija, a o emocijama mogu da pisem dok sam ziva.

. . .

Dok se neki dan vozim tramvajem sa ipodom u usima, po ko zna koji put pisem pricu u glavi. Sve moje najbolje price napisane su u ovoj mojoj, od milja nazvanoj, ludoj glavi. Sve te price koje sam pisala u hodu, setnji, voznji, pred spavanje, kad bi dosla do papira i olovke vise nije bilo potrebe da se zapisu. Tu su, sigurne, nosim ih sa sobom. I nije bitno da li ih je neko procitao, koliko puta je sherana, koliko posjeta i komentara ima. Bitno da je sacuvana. Moja.

Ozbiljno, jako cesto, ljudi uzimaju k srcu. Poistovjecuju se. Ozbiljno uvijek tjera suze na oci. Ovaj put pokusavam da svoje ozbiljno napisem sa sto vise mene, a sto manje suza. Vi koji me citate, pokusajte da ovo ozbiljno ne uzimate sebi. Ono je samo moje i neka ovog puta takvo i ostane.

. . .

Sto sam starija sve mi vise ona “Sreca je lijepa samo dok se ceka” ima smisla. Problem se samo u onom koga ili sta cekam.

- Ines, moram ti reci, Chelsea osvaja ligu ove godine!
- Cika Isak, ja to kazem svake godine u septembru!
- Ozbiljno ti kazem, najbolje igrate. Ovo ostalo, ma nista!
- Uh ne smijem nista reci. City prvak, United doveo Falcaoa, Di Mariju. Luis Van Gaal na klupi…
- Ma nista to, poslusaj me. Chelsea igra najbolje!

. . .

Nemoj plakati. A grlo mi se susi. Oci me peku. Moras biti jaka. Ali ja nisam jaka. Smiri se. Ali ja bih najradije cupala kosu sa glave, vristala, ujedala. Moras zbog drugih. Ko su do vraga ti drugi? Zbog koga da se suzdrzavam? Strpi se dok ne ostanes sama. Onda ces i plakati i vristati. Mozes i cupati kosu sa glave. Tad ti je sve dozvoljeno. Sad nemoj pred narodom. Narod gleda. Slusa. Pricace. Kad budes sama. Ne sad. A u kojem momentu me na ovom svijetu predodredilo za nekog jakog? Zasto ja? Zar nije bilo neko musko? Izgleda kad je Onaj gore rasporedjivao muske i zene po jacini, ja sam u nekoj birtiji gledala fudbal. Nemam drugo objasnjenje.

. . .

Moje price su samo moje. Dok jedem, pijem kafu, radim, putujem. Moje price nemaju ni pocetak ni kraj. One su dio mene. Ne dam ih nikom. Dok jecam, dok se smijem, dok brojim uzdahe cekajuci da prodju minute, sati, dani. To je moja sehara. I ne pitaj me koliko kosta. Ona se brani zivotom.

. . .

Sto sam starija to se sve vise brinem za zdravlje ljudi koje volim. Sa koliko godina covjek odraste? Sa koliko godina sav teret ovog svijeta pada bas na ta nasa, mala ledja? Koja matematika, fizika, hemija, geografija? Ko me ucio zivotu? O onom pravom, realnom, surovom zivotu kad ti se razbole roditelji, najbolja prijateljica. Ko te uci kako da podneses zivotne gubitke? Zasto nigdje ne pise upozorenje, sa velikim uzvicnikom bas kao na cesti? Pa da malo usporimo, presaltamo u manju brzinu. Mozda ne bi tako jurcali kroz zivot. Mozda bi cesce izgovarali recenicu “Volim te” pa cak i kad se podrazumijevaju. Mozda bi zivot gradili vise zagrljajima nego novcima.

. . .

Brojim punih 29. godina.Ako vas neko pita, recite mu da od zivota nemam pojma. Ali sa 29. znam da vecina ljudi prodje kroz isti taj zivot, ne spoznajuci njegovu tvrdu i naboranu koru, samo lisce, ako uopce vide drvo. Sa 29. godina im zavidim. O kako im zavidim!

. . .

Skola, fax, strani jezici, muzicka skola, plesna skola, novinarska, knjige, fudbal, frajeri, torbe, cipele, parfemi, satovi, koferi, putovanja, auta, telefoni, satovi. Jel to stvarno zivot?

Ne, nije ovo tvoja prica. Ovo je iskljucivo moja tuga.

Lisce. Najljepse je u proljece, kad zazelieni. Pa vam se cini da i ono ima neki poseban miris. I cini se da ce tako ostati zauvijek. Vec za mjesec dana susti pod nogama dok ga neki umoran i iscrpljen od zivota smetljar, u rano jutro mete sa ulica. Lisce jesve sto neki ljudi spoznaju u zivotu. Zavidim im.

. . .

Miris bolnice. To je jedini miris od kojeg mi se ledi krv u zilama. Od kojeg mi svaka rijec gubi smisao. Od kojeg drhtim, grizem usnu, lomim prste. Miris bolnice me surovo podsjeca na cinjenicu kako je sve prolazno. Miris bolnice mi uporno govori kako sa 29. mogu kupiti sve osim zdravlja. Strah. Nemoc. Neizdrz. Suho grlo. Mokri dlanovi. Drhtav glas. Klecanje u koljenima. I tako svaki put.

. . .

Kad sam se zadnji put osjecala bezbrizno? Da mi zivot ovisi o ovom odgovoru, podlegla bih u sekundi. Sve sto mi pada na pamet je fotografija iz starog porodicnog albuma na kojem tata trenira na stadionu, a ja pored pokusavam napraviti kolut naprijed ili nazad. A to je bilo davno. Jako davno.

. . .

Chelsea je prije nekoliko dana svojio ligu. Tri utakmice prije kraja. Koliko sam samo cekala ovaj momenat. Koliko sam ga puta zamisljala. Chelsea je osvojio ligu. Sjedim u pubu i ne mogu, a da ne pomislim koliko bih plakala da sam kod kuce, sama. Ovako nema smisla, na javnom mjestu. Toliko frajera oko mene, a ja da placem. Sramota. Samo bih pokazala koliko sam emotivno slaba. Ne znaju oni da sam veci frajer od svih njih zajedno. Chelsea je osvojio ligu. Cika Isak vise nije tu. A sve mi se cini da bi uzivao u tome sto je bio upravu, jos u septembru, na onim stepenicama dok mi je pridrzavao jaknu, a ja vezala pertle na patikama. A ja sam se bojala Manchestera. On je vjerovao. Sreca je lijepa samo dok se ceka zar ne? I sta ako kazem da bih sve ono u 29. godina sto sam stekla, imala, kupila, dobila, prozivjela, vidjela, dala za momenat da mogu reci “Bili ste upravu”? Sta ako kazem da bih sve titule svijeta dala da jos uvijek stoji na onim stepenicama kad dolazim po Eminu i da se smijemo dok govori kako samo iste, kako samo hodamo i ne mislimo na to da njima trebaju unuci? I sta ako vam kazem da svaka moja prica nosi dio mene? Slabe. jake. Tuzne. Sretne. Brzoplete. Naive. Tvrdoglave. Razmazene. Svacije, a opet samo svoje. I sta ako vam kazem da sam najslabija prije spavanja? da svi moji strahovi izlaze nocu, tik pred spavanje. I da u novcima poput ove imam samo jedno pitanje “Koliko kosta komad mirnog sna?”

21.04.2015.

Neko Moj

„O da mi je da se još jednom zaljubim....“

Pakujem kofer. Kofer je sinonim za sreću. Živim u uvjerenju da sam u jednom od prošlih života bila Hemingway. Daljine su ono što me privlači. Daljine su plave. Daljine su uzdah. Za daljine ti treba kofer. Kao i svakog puta sa pažmjom odabirem garderobu koju ću nositi. Sjećam se želje za ovim putovanjem još od prije četiri godine. Sjećam se da sam od ogromne količine tuge taj, jedini put u životu, poželjela da sam neko drugi, da se to ne dešava meni, mojoj sestri, mojim roditeljima. Sjećam se neprespavanih noći, straha, ljutnje, razočarenja u ljude, u ovaj grad koji sam do tog momenta voljela i branila kud god bi hodila. Pakujem kofer i razmišljam o dečku koji mi je, baš nekad u to vrijeme, mrvicu prije ili kasnije, na klupi na igralištu, nedaleko od moje kuće, recitovao Neke nove klince. Sjećam se, kako sam za svu patetiku ovog svijeta krivila upravo Balaševića. Sjećam se i toga, kako sam danima razabirala po stihovima te iste pjesme u nadi da će mi telefon zazvoniti baš tad, u tom momentu. Sjećam se kako nije.
Neke ljubavi su tužne.
Neke se nikad ne dogode.

Sjećam se kako sam sva pisma koja sam pisala nekom, tamo daleko, počinjala Balaševićem. I danas, kad mi dani mirišu sjetom, kad me zapeckaju oči i grlo, otvaram kutiju koju godinama premještam s jednog kraja ormara na drugi. Ima tih dana kada sve što mi preostaje da bih smirila ovu ludu glavu jesu uspomene. Sjetim se svakog Laku noć koje je zvučalo kao Čivutski vrt. A ništa na svijetu ne zvuči divnije od Čivutskog vrta. A prošlo je godina. I jače.

„O da mi je, da se još jednom zaljubim....“

Baš isto ovako kao Ona. Da ne znam razlog. Da ne mogu objasniti osmijeh na licu. Da sva ona priča koju pričamo ima smisla samo u mojoj glavi. I svaka priča je posebna. Svaka tačka. Svaki zarez. Svaka minuta do susreta. Sve je samo Njeno.

Pakujem kofer i ne mogu, a da ne pomislim kako sam sva svoja poglavlja u životu, barem ona koja su bitna spominjanja, počinjala Balaševićem. I završavala. Obično u D-molu.

„Da mi je da se još jednom zaljubim....“

Ovako kao Ona. Pa da mi svako jutro zvuči kao Princezo javi se. Eto to želim, dok pažljivo biram garderobu za koncert. Sjetni neki dani. Moji. A opet k`o klinka u srednjoj školi, radujem se ostvarenju jednog dječijeg sna. Veselim se jer se o Ona zaljubljeno pakuje, ne skidajući onaj blesavi osmijeh sa lica.

„Napiši mi pjesmu molila je....“

Napisala sam pisama toliko da bih mogla popločati ulice od mene do tebe. Možda jednog dana, posluže za neke druge staze. Neke druge puteve. Neke tuđe uzdahe. A meni ostaje da prebiram po tvojim rečenicama, baš kao i po tekstovima pjesama sa kojima sam počinjala i završavala jednu ludu sebe. I dalje ću, ako me neko pita, kriviti Balaševića za svu patetiku svijeta. Ali imam pravo. On je Neko Moj.

19.11.2014.

Dedicated to everyone who wonders if I 'm writing about them, I am.

Jednom davno, tačnije prije 29 godina, rodila se djevojčica po imeni Ines. Bila je to, naizgled, još jedna tipična djevojčica na ovom svijetu, koja je vjerovala u dobre ljude i lijepu riječ. Ta ista djevojčica danas, nakon dvadeset devet godina, piše priče. O dobrim ljudima. I lijepim stvarima.

 

- Obećaj da nikad nećeš pisati priču o meni. Obećaj!

- Pobogu koliko puta sam ti do sad to obećala? Hiljadu? Sto hiljada?

- Ali moraš priznati da su moje priče najinteresantnije!

- Priznajem! Baš zato ih i ne pišem! Zar ti misliš da bi moj ego podnio da ljudi žele više     slušati tvoje od mojih priča? Da ti žene stoje u redu ispred kuće preko mojih leđa? E neće da može! Pa nisam ni ja tolika bena!

- Znao sam da si ljubomorna! Znao sam!

 

. . .

 

Niko i ništa na svijetu ti ne može nacrtati osmijeh kao frajer. Kad kažem frajer, mislim na onog koji se sviđa toj istoj ženi. U ovom slučaju Njoj. Gledam u taj osmijeh i pokušavam se sjetiti šta je bila zadnja stvar koja mi je nacrtala takav osmijeh. Tačnije koja rečenica. Moje osmijehe najčešće crtaju rečenice.

 

- Pa da, čim ti se javi simpatija, čim si zadala štikle u grad,- nisam mogla odoljeti da je ne zadirkujem dok sam je čekala na ulaznim vratima. Smijala se. Onako kako se smije zaljubljena žena. Pogotovo kad to ne želi priznati.

- Hej ljubav čini čuda,- išla je linijom manjeg otpora. Znala je da ću čitavu noć potencirati taj njihov razgovor koji se odigrao prije našeg izlaska.

 

I dalje se pokušavam sjetiti zadnje stvari koja mi je nacrtala taj jedan, zaljubljeni, osmijeh.Nije to bilo kakav osmijeh. On nema veze sa onim svakodnevnim smijanjem. To je jedan od onih nekontrolisanih razvlačenja usana kojeg uopće nisi svjestan. Nemaš pojma da se smiješ dok ti neko drugi ne skrene pažnju na isti. I tek onda, kada postaneš svjestan, taj osmijeh postaje još veći, iznoseći na površinu sve ono što u momentu osjećaš. Tek tad postaješ svjestan i osmijeha i razloga. Eto, to je taj jedan osmijeh. Osmijeh zaljubljene žene. Znam i ko ga je zadnji nacrtao. Prođe godina. I malo jače.

 

. . .

 

Djevojčica po imeni Ines čitav svoj život vjerovala je u izazove. Izazovi su bili nešto što je pokreće. Vrlo često, ti isti izazovi, stajali su iza njenih osmijeha.

 

. . .

 

- Tačno ti zavidim na tom osmijehu. Šta bih dala da se zaljubim!

- Ajde dobro te više! Prvo, nisam pet godina imala simpatiju, da ne pričam o nečem drugom.

Istina. Nisam je vidjela da se tako osmjehuje već dugo. Pogotovo na spomen nečijeg imena. Idealan razlog da je zadirkujem u svakom momentu.

 

. . .

 

Ona ista djevojčica sa početka priče obožavala je druženja sa ljudima koje voli. Ta djevojčica je, kad bi joj se neko svidio, učinila sve da taj neko postane dio njenog života. Da se druži. Razgovara. Razmjenjuje mišljenja. Bude izazov. I osjeti izazov. Onaj mentalni. Onaj zdravi, životni, izazov koji te tjera da budeš bolji čovjek. Ona ista djevojčica sa početka priče nije podnosila ljude i stvari koji se ponavljaju. A takvih je bilo puno više.

 

. . .

 

- Rekla sam mu da mi se sviđa,- napisala mi je u jednoj poruci u momentu kad sam uhvatila prvi san.

- I? – razdrijemala sam se u sekundi. Prvo jer znam šta znači u njenom slučaju da bilo kome bilo šta prva kaže. Ona je jedna od onih žena koja povraća od treme kad ja idem na dejt.  A drugo jer nisam mogla dočekati sljedeću rečenicu.

- Pa ne vjeruje. Ukratko. Onda sam mu pojasnila par svojih prethodnih poteza koje sam usput prešprdala. I eto, uglavnom, zna da mi se sviđa!

- Dobro to, ali reakcija, njegova, to me interesuje,- sad sam već sjedila na krevetu i cupkala nogom o pod.

- Pa i ja se njemu sviđam!

- Znala sam! Znala sam! – Skakala sam po krevetu k`o u drugom srednje. Kad bih dobila petaka iz lektire. To je bio i ostao vrhunac reakcije na sretne momente.

 

Napokon neko normalno muško. Nisam mogla da se suzdržim od komentara.

 

. . .

 

Ima godina i jače kako sam se smijala. Onako, hodajući ulicama. Bez razloga. Ima godina i jače kako mi nedostaje rečenica. Jedna rečenica. Da mi nacrta taj isti osmijeh.

 

. . .

 

Djevojčici sa početka priče, počelo se u zadnjih godinu dana dešavati, da preispituje svoje poglede na život. Ne zbog sebe, nego zbog uzoraka koji se ponavljaju. Šta je to što djevojčica radi pogrešno? Šta je to što ljude tjera od nje? Zašto ljudi u svemu što ona radi vide samo svoje mane? Gdje je nestala ona zdrava konkurencija? Onaj životni izazov?

 

. . .

 

- Pazi sad. Nikad u životu nisam bolje izgledala. Realno. Nikad se nisam ni bolje osjećala. Sve što u životu radim, radim zbog sebe, postavljam i ispunjavam svoje ciljeve. Nikad, ali nikad, nisam nešto uradila da bih se dokazivala pred ljudima. A sve što želim je taj jedan osmijeh. Tvoj osmijeh. Takav isti. Identičan. Ženska glavo, godinu dana nisam primila normalnu poruku. Čak što više, na osnovu svega što mi se dešava počinjem se iskreno pitati kakav dojam uopće ostavljam na frajere?

- Stani! Odmah da te prekinem u nabrajanju! Zaboravljaš najbitniju stavku. Nikad u životu nisi bila svjesnija onog što želiš u životu. I još bitnije, onog što ne želiš!

 

. . .

 

Već godinu i jače pokušavam u masi rečenica naći onu koja će mi nacrtati osmijeh. Taj jedan, koji se ne kontroliše. Taj jedan koji, koliko god pokušavaš sakriti od tuđih pogleda, uvijek nađe način da se ocrta. Bez tvog znanja. Bez mogućnosti da ga kontrolišeš.

 

. . .

 

A djevojčica sa početka priče? Šta ćemo s njom? Rekla bi Emina “Ne brinite vi za nju, ona će lako!” Djevojčica sa početka priče i dalje vjeruje u izazove. U ljude koji će koračati uz nju, ne ispred nje, ne iza nje. Nego onako vojnički, rame uz rame. U ljude koji će je intelektualno izazivati i dopunjavati. U druženja. U obostranu ljubav. Podršku. Osmijeh.

 

. . .

 

Postoje priče koje nikad ne budu ispričane. Postoje i one koje su mi inspiracija za dobro jutro. Postoje ljudi koje volim i koji me vole. Postoje osmijesi iz kojih crpim energiju. Postoje ljudi koji žive u mojim pričama. Pravi pravcati ljudi. Pametni. Životno pametni. Bez kompleksa. Iskreni. Sa sto i jednom brigom. Realni. Karakteri. Borci. Od njih ne trebaš odmor. Ni pauzu. Iz njih crpiš inspiraciju. U svakoj minuti. Plačeš. Smiješ se, Prazniš pepeljare. Živiš.

 

U takve ljude vjeruje i djevojčica sa početka priče.

Umalo da ne zaboravim. Djevojčica je upoznala simpatiju. Ko zna koliko osmijeha slijedi u najavi.


Stariji postovi

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53595

Powered by Blogger.ba