Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

21.04.2015.

Neko Moj

„O da mi je da se još jednom zaljubim....“

Pakujem kofer. Kofer je sinonim za sreću. Živim u uvjerenju da sam u jednom od prošlih života bila Hemingway. Daljine su ono što me privlači. Daljine su plave. Daljine su uzdah. Za daljine ti treba kofer. Kao i svakog puta sa pažmjom odabirem garderobu koju ću nositi. Sjećam se želje za ovim putovanjem još od prije četiri godine. Sjećam se da sam od ogromne količine tuge taj, jedini put u životu, poželjela da sam neko drugi, da se to ne dešava meni, mojoj sestri, mojim roditeljima. Sjećam se neprespavanih noći, straha, ljutnje, razočarenja u ljude, u ovaj grad koji sam do tog momenta voljela i branila kud god bi hodila. Pakujem kofer i razmišljam o dečku koji mi je, baš nekad u to vrijeme, mrvicu prije ili kasnije, na klupi na igralištu, nedaleko od moje kuće, recitovao Neke nove klince. Sjećam se, kako sam za svu patetiku ovog svijeta krivila upravo Balaševića. Sjećam se i toga, kako sam danima razabirala po stihovima te iste pjesme u nadi da će mi telefon zazvoniti baš tad, u tom momentu. Sjećam se kako nije.
Neke ljubavi su tužne.
Neke se nikad ne dogode.

Sjećam se kako sam sva pisma koja sam pisala nekom, tamo daleko, počinjala Balaševićem. I danas, kad mi dani mirišu sjetom, kad me zapeckaju oči i grlo, otvaram kutiju koju godinama premještam s jednog kraja ormara na drugi. Ima tih dana kada sve što mi preostaje da bih smirila ovu ludu glavu jesu uspomene. Sjetim se svakog Laku noć koje je zvučalo kao Čivutski vrt. A ništa na svijetu ne zvuči divnije od Čivutskog vrta. A prošlo je godina. I jače.

„O da mi je, da se još jednom zaljubim....“

Baš isto ovako kao Ona. Da ne znam razlog. Da ne mogu objasniti osmijeh na licu. Da sva ona priča koju pričamo ima smisla samo u mojoj glavi. I svaka priča je posebna. Svaka tačka. Svaki zarez. Svaka minuta do susreta. Sve je samo Njeno.

Pakujem kofer i ne mogu, a da ne pomislim kako sam sva svoja poglavlja u životu, barem ona koja su bitna spominjanja, počinjala Balaševićem. I završavala. Obično u D-molu.

„Da mi je da se još jednom zaljubim....“

Ovako kao Ona. Pa da mi svako jutro zvuči kao Princezo javi se. Eto to želim, dok pažljivo biram garderobu za koncert. Sjetni neki dani. Moji. A opet k`o klinka u srednjoj školi, radujem se ostvarenju jednog dječijeg sna. Veselim se jer se o Ona zaljubljeno pakuje, ne skidajući onaj blesavi osmijeh sa lica.

„Napiši mi pjesmu molila je....“

Napisala sam pisama toliko da bih mogla popločati ulice od mene do tebe. Možda jednog dana, posluže za neke druge staze. Neke druge puteve. Neke tuđe uzdahe. A meni ostaje da prebiram po tvojim rečenicama, baš kao i po tekstovima pjesama sa kojima sam počinjala i završavala jednu ludu sebe. I dalje ću, ako me neko pita, kriviti Balaševića za svu patetiku svijeta. Ali imam pravo. On je Neko Moj.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53591

Powered by Blogger.ba