Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

08.05.2015.

Koliko kosta komad mirnog sna?

Ozbiljno mi je, ima godina, sinonim za tuzno. Ozbiljno me, u jednom trenutku, pocne ciniti nervoznom. Ozbiljno me tjera da se prije spavanja vrtim u krevetu, prouzrokujuci nesanicu. Od ozbiljnog mi titraju ocni kapci. Ozbiljno nosi odgovornost. Bas zato mi je ozbiljno ujedno i tuzno. Tuzno je emocija, a o emocijama mogu da pisem dok sam ziva.

. . .

Dok se neki dan vozim tramvajem sa ipodom u usima, po ko zna koji put pisem pricu u glavi. Sve moje najbolje price napisane su u ovoj mojoj, od milja nazvanoj, ludoj glavi. Sve te price koje sam pisala u hodu, setnji, voznji, pred spavanje, kad bi dosla do papira i olovke vise nije bilo potrebe da se zapisu. Tu su, sigurne, nosim ih sa sobom. I nije bitno da li ih je neko procitao, koliko puta je sherana, koliko posjeta i komentara ima. Bitno da je sacuvana. Moja.

Ozbiljno, jako cesto, ljudi uzimaju k srcu. Poistovjecuju se. Ozbiljno uvijek tjera suze na oci. Ovaj put pokusavam da svoje ozbiljno napisem sa sto vise mene, a sto manje suza. Vi koji me citate, pokusajte da ovo ozbiljno ne uzimate sebi. Ono je samo moje i neka ovog puta takvo i ostane.

. . .

Sto sam starija sve mi vise ona “Sreca je lijepa samo dok se ceka” ima smisla. Problem se samo u onom koga ili sta cekam.

- Ines, moram ti reci, Chelsea osvaja ligu ove godine!
- Cika Isak, ja to kazem svake godine u septembru!
- Ozbiljno ti kazem, najbolje igrate. Ovo ostalo, ma nista!
- Uh ne smijem nista reci. City prvak, United doveo Falcaoa, Di Mariju. Luis Van Gaal na klupi…
- Ma nista to, poslusaj me. Chelsea igra najbolje!

. . .

Nemoj plakati. A grlo mi se susi. Oci me peku. Moras biti jaka. Ali ja nisam jaka. Smiri se. Ali ja bih najradije cupala kosu sa glave, vristala, ujedala. Moras zbog drugih. Ko su do vraga ti drugi? Zbog koga da se suzdrzavam? Strpi se dok ne ostanes sama. Onda ces i plakati i vristati. Mozes i cupati kosu sa glave. Tad ti je sve dozvoljeno. Sad nemoj pred narodom. Narod gleda. Slusa. Pricace. Kad budes sama. Ne sad. A u kojem momentu me na ovom svijetu predodredilo za nekog jakog? Zasto ja? Zar nije bilo neko musko? Izgleda kad je Onaj gore rasporedjivao muske i zene po jacini, ja sam u nekoj birtiji gledala fudbal. Nemam drugo objasnjenje.

. . .

Moje price su samo moje. Dok jedem, pijem kafu, radim, putujem. Moje price nemaju ni pocetak ni kraj. One su dio mene. Ne dam ih nikom. Dok jecam, dok se smijem, dok brojim uzdahe cekajuci da prodju minute, sati, dani. To je moja sehara. I ne pitaj me koliko kosta. Ona se brani zivotom.

. . .

Sto sam starija to se sve vise brinem za zdravlje ljudi koje volim. Sa koliko godina covjek odraste? Sa koliko godina sav teret ovog svijeta pada bas na ta nasa, mala ledja? Koja matematika, fizika, hemija, geografija? Ko me ucio zivotu? O onom pravom, realnom, surovom zivotu kad ti se razbole roditelji, najbolja prijateljica. Ko te uci kako da podneses zivotne gubitke? Zasto nigdje ne pise upozorenje, sa velikim uzvicnikom bas kao na cesti? Pa da malo usporimo, presaltamo u manju brzinu. Mozda ne bi tako jurcali kroz zivot. Mozda bi cesce izgovarali recenicu “Volim te” pa cak i kad se podrazumijevaju. Mozda bi zivot gradili vise zagrljajima nego novcima.

. . .

Brojim punih 29. godina.Ako vas neko pita, recite mu da od zivota nemam pojma. Ali sa 29. znam da vecina ljudi prodje kroz isti taj zivot, ne spoznajuci njegovu tvrdu i naboranu koru, samo lisce, ako uopce vide drvo. Sa 29. godina im zavidim. O kako im zavidim!

. . .

Skola, fax, strani jezici, muzicka skola, plesna skola, novinarska, knjige, fudbal, frajeri, torbe, cipele, parfemi, satovi, koferi, putovanja, auta, telefoni, satovi. Jel to stvarno zivot?

Ne, nije ovo tvoja prica. Ovo je iskljucivo moja tuga.

Lisce. Najljepse je u proljece, kad zazelieni. Pa vam se cini da i ono ima neki poseban miris. I cini se da ce tako ostati zauvijek. Vec za mjesec dana susti pod nogama dok ga neki umoran i iscrpljen od zivota smetljar, u rano jutro mete sa ulica. Lisce jesve sto neki ljudi spoznaju u zivotu. Zavidim im.

. . .

Miris bolnice. To je jedini miris od kojeg mi se ledi krv u zilama. Od kojeg mi svaka rijec gubi smisao. Od kojeg drhtim, grizem usnu, lomim prste. Miris bolnice me surovo podsjeca na cinjenicu kako je sve prolazno. Miris bolnice mi uporno govori kako sa 29. mogu kupiti sve osim zdravlja. Strah. Nemoc. Neizdrz. Suho grlo. Mokri dlanovi. Drhtav glas. Klecanje u koljenima. I tako svaki put.

. . .

Kad sam se zadnji put osjecala bezbrizno? Da mi zivot ovisi o ovom odgovoru, podlegla bih u sekundi. Sve sto mi pada na pamet je fotografija iz starog porodicnog albuma na kojem tata trenira na stadionu, a ja pored pokusavam napraviti kolut naprijed ili nazad. A to je bilo davno. Jako davno.

. . .

Chelsea je prije nekoliko dana svojio ligu. Tri utakmice prije kraja. Koliko sam samo cekala ovaj momenat. Koliko sam ga puta zamisljala. Chelsea je osvojio ligu. Sjedim u pubu i ne mogu, a da ne pomislim koliko bih plakala da sam kod kuce, sama. Ovako nema smisla, na javnom mjestu. Toliko frajera oko mene, a ja da placem. Sramota. Samo bih pokazala koliko sam emotivno slaba. Ne znaju oni da sam veci frajer od svih njih zajedno. Chelsea je osvojio ligu. Cika Isak vise nije tu. A sve mi se cini da bi uzivao u tome sto je bio upravu, jos u septembru, na onim stepenicama dok mi je pridrzavao jaknu, a ja vezala pertle na patikama. A ja sam se bojala Manchestera. On je vjerovao. Sreca je lijepa samo dok se ceka zar ne? I sta ako kazem da bih sve ono u 29. godina sto sam stekla, imala, kupila, dobila, prozivjela, vidjela, dala za momenat da mogu reci “Bili ste upravu”? Sta ako kazem da bih sve titule svijeta dala da jos uvijek stoji na onim stepenicama kad dolazim po Eminu i da se smijemo dok govori kako samo iste, kako samo hodamo i ne mislimo na to da njima trebaju unuci? I sta ako vam kazem da svaka moja prica nosi dio mene? Slabe. jake. Tuzne. Sretne. Brzoplete. Naive. Tvrdoglave. Razmazene. Svacije, a opet samo svoje. I sta ako vam kazem da sam najslabija prije spavanja? da svi moji strahovi izlaze nocu, tik pred spavanje. I da u novcima poput ove imam samo jedno pitanje “Koliko kosta komad mirnog sna?”

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53591

Powered by Blogger.ba