Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

24.06.2015.

Koliko košta jedan lažan život?

Sjećam se, kad smo, prije par godina, ja i tata šetali Trstom čekajući Arči da stigne iz Milana. Imali smo mi, taj neki naš ritual, da pred kraj puta, negdje na samom izlazu iz Slovenije, pijemo kafu u jednoj, od milja nazvanoj Našoj kafani. Taj dan, umjesto kafane, odlučili smo da prošetamo po radnjama u Trstu. Tata zbog sveobuhvatnog asortimana suhomesnatih proizvoda i sireva, o kojima je pričao čitavim putem, a ja tek toliko da razgledam izloge.

"Opet torbe Ines! Koliko ih imaš?", pitao me dok je prodavač trpao u kese, odokativnom metodom, sigurno  pola radnje, koju je moj idol ćaća odlučio da ponese kući.
"Ali ovo nije bilo kakva torba. Ovu kad kupim mogu da umrem! Ali pravu, ova ovdje je lažnjak!"
"E pa super. Ovako ćemo. Tata će ti sad kupiti torbu, ko uopće zna da li je prava ili je lažnjak, a ti malo odmori od izloga. Barem nekih mjesec dana?"
"Dogovoreno! Daj mi 200 eura!"
"200 čega? Pa zar ne reče da je to kopija?"
"Jeste! Ali je 200 eura!"
"Ma jesi ti normalna? Koliko košta orginalna kad je ta 200 eura?"
"E to bolje da ne znaš!"
"Ajde ti sine još malo  razgledaj te izloge i da mi idemo po dijete! I drži ove kese!"

. . .

Zovem se Ines i dva puta kažem sve što mislim prije nego što razmislim. Nekad i tri, šta mogu kad sam takva. Učiteljica me u osnovnoj školi zvala "brzopleta Bosa". Uvijek kažem sve što mislim. Puno pričam. Ne volim ljude koji šute, mada kažu da je u mom prisustvu jako teško doći do riječi. Zbog toga sam u školi dobijala manje ocjene iz maternjeg jezika. Jer nisam dozvoljavala drugima da dođu ro riječi. I da, mnogo glasno pričam. Ne znam da prešutim ništa. Svaku emociju proživim pričajući. Mnogo plačem, pa čak i za jednu ženu.  Ja sam zadnji romantik na ovom svijetu. Stvarno jesam. Ono kad se zaljubim u tebe, fotkam ti mjesec i šaljem. Imam hiljadu i jednu manu koju ću uvijek izgovoriti na glas. Imam i vrline. O njima ne pričam, njih čuvam za stol za kojim jedem. I nije me strah jesti sama jer jako dobro znam šta nosim sa sobom.

I samo zato što od života pravite sapunicu, samo zbog toga ste i nesretni.

. . .

Prije nekoliko dana moja Lisa je napisala: "Fejsbuk je mali da budeš svoj!" Ja ću sebi uzeti za pravo pa ću nastaviti rečenicu o kojoj razmišljam danima. Fejsbuk je, pored što je jako mali da budeš svoj i pijaca na kojoj se prodaju životi. Najčešće oni lažni, ali dobro upakovani. Kome? Vama! Meni! Ko kupuje, a ko prodaje, više nije ni bitno. Bitno da se trguje. Od jutra do mraka. Lažni osmijesi, lažne ljubavi, lažna prijateljstva, lažne stvari, lažne fotošopirane fotke ispod kojih ćete napisati hiljadu i jednu laž samo da bi sve to prodali.
Imam i ja štand na toj pijaci, mada, moram priznati, slabo mi ide trgovina. Valjda zato što nikad nisam znala ništa svoje prodati, pa čak ni ono što bih skupo platila.

Svakodnevno uđem na pijacu i ne mogu, a da ne primjetim kako su svi sretni. Zaljubljeni. Voljeni. Lijepi i bez šminke, pa čak i ujutro, čim otvore oči. Gledam sebe. Bože, ovaj moj David Luiz na glavi ne može se ukrotiti nigdje osim u frizerskom salonu. Ujutro? Pa meni ne pomaže ni hiljadu i jedan filter na instagramu. Pa se zapitam jel samo ja na ovoj pijaci imam stvarne probleme? Ratu kredita, kartice koje preklapam svakog 15og u mjesecu, rooditelje koji su sve više po doktorima, spisak lijekova koje koriste, datume kad se moraju javiti na kontrole. Ljubav? Frajeri? Očito samo ja jedem govna i to onom velikom, supenom kašikom. Samo ja ne biram mjesto i vrijeme za plakanje. Samo ja pišem o tugama. Upravu ste, baš je nikakav ovaj moj štand. Nekako sirotinjski. Sve što kod mene možeš kupiti su snovi. I poneki osmijeh, ali nikad utorkom. Utorak ne volim. I muziku. Puno muzike. I par kofera, uvijek spremnih za polazak. I ako mi se baš sviđaš, možda ti uz osmijeh poklonim čokoladu iz ladice za koju svi znaju, ali nikom nije dozvoljeno da je otvori bez pitanja. Sirotinjski mi je ovaj štand naspram svog ovog šljašta i šarenila kojim hodim.

. . .

Kad ste zadnji put nekom, onako bez razmišljanja, na prvu, rekli da vam se sviđa? Ili ajmo ovako, kad ste zadnji put, uradili nešto bez razmišljanja, samo zbog sebe, jer ste vi to željeli. Ne znog drugih, ne zbog društva, muža, frajera, djeteta, društvenih mreža, lajka, nego baš zbog sebe?

. . .

Zovem se Ines i na mom štandu nema ništa što nema kod drugih. Osim što kod ovih drugih imate tonu šarenog papira i još toliko mašni za upakovati sve ono što kupite. I to vam onda košta puno skuplje. Kod njih se prodaje da bi se živjelo. Kod mene se dijeli i šakom i kapom. I ako priđete ovom štandu, jedina cijena koju ćete platiti je rečenica koju ću možda sutra iskoristiti da bih pisala. O vama. O meni. O životu.

. . .

Elem, prije nekoliko dana sam srela najslađeg frajera u gradu.  Toliko je sladak da sam ustala od stola, prišla tom njegovom stolu, za kojim je on sjedio i pio kafu sa još par frajera i pružila ruku.

"Ćao, ja sam Ines."
"Ćao, ja sam M."
"Drago mi je. Želim ti samo reći da si najslađi frajer kojeg sam vidjela u ovom gradu!"
"O hvala!"
"Nema na čemu. Uživajte!"

. . .

Teško je danas biti sanjar. Svima si smiješan. Nezreo. Djetinjast. Teško je kad si iskren, jer istina je danas teška za žvakanje. Teška su ovo vremena za iskrenost. Teško je, kad na pijaci poput Fejsbuka, na kojoj ti svakodnevno nude živote iz sapunica, gdje se svi vole, rađaju djecu, kupuju kuće, stanove, kola, skupe stvari, jeftine stvari koje predstavljaju kao skupe, samo da bi pijaca to gledala, lajkala ili zavidno prevrtala očima, trudeći se opet sve to nadmašiti brojem lajkova, reći kako si sanjar, priznati kako ti je neko sladak, kako nekog voliš, a možda taj neko nikad neće biti tu da ti čuva leđa, kako imaš tonu problema, kako si, ujutro kad ustaneš sličniji Davidu Luizu nego svojoj profil slici, kako je svijet predivno mjesto samo ako živiš zbog osjećaja, a ne zbog lajka. Teško je danas biti sirotinja.

. . .

Ja sam Ines i prevelika sam sirotinja za svoje želje. Ali ako ćemo po onoj staroj, što su me naučili majka i deda, najbolje se jede i provodi baš u sirotinjskim kućama.



Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 06/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53591

Powered by Blogger.ba