Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

31.10.2018.

Ljudi su gradovi, samo ako umiješ

Vjerujem u horoskop. Svakog jutra, uz prvu jutarnju kafu, otvorim dnevne listove koji imaju horoskop i bacim oko na današnji dan. Kad kažem da vjerujem u horoskop, ne mislim doslovno da će mi se svaki dan osvariti ono što piše u tih par rečenica, ali da ima ima nešto u rasporedu zvijezda kojima se divim i oduvijek brojim dok se šetam, vjerujem. Vjerujem da čovjek koji se divi nebu i broji zvijezde ne može biti loš čovjek. Imala sam tu naviku, dok sam živjela u kući svojih roditelja, da svako veče, po završetku dana, kad god i u koje god doba došla kući, sjednem na prozor svoje sobe. U tim nekim, samo mojim momentima, znala sam bezbroj puta zamišljati kako je to bilo kad su ljudi bili sretni od same pomisli da je noć vedra i puna zvijezda. Kad nije bilo ništa drugo što bi ljudima odvraćalo pažnju od te čarbne predstave na nebu. Umjesto da idu u pozorište, kino, ili na koncert, gledali bi raspored zvijezda na nebu. Uvijek sam zamišljala da su ljudi tada bili puno sretniji, voljiviji. Zamišljala bih da je zagrljaj ispod te nebeske predstave bio nešto što se pamtilo zauvijek. Sve moje tajne, svi moji mali i veliki problemi, sve je izgledao tako malo i beznačajno svakog puta kada bih počela da brojim zvijezde. Bila je to moja tajna. Moj zavšetak dana. Kad si poput mene, zaljubljen u nebo, pa i onda kad je najveće nevrijeme, kad brojiš zvijezde, fotkaš mjesec simpatiji koja ti crta osnijehe svaki dan, najčešće zvučiš poput ludaka. Neozbiljnog. Nezrelog. Pomalo luckastog. Jer pobogu ženo u trideset i trećoj godini, kako to misliš želiš nekog da s tobom broji zvijezde? Na prvi pogled zaljubim se samo u gradove. Moj kofer je dio moje kućne liste. Moj kofer ima posebno mjesto u mom stanu. Moj kofer se pažljivo pakuje danima bez obzira gdje putujem i koliko dugo će trajati moje putovanje. Moje bogatstvo se mjeri gradovima koje sam udahnula. Ulicama kojim sam prošetala svoje najdraže cipelice. Rijekama i morima u koje sam morala zagaziti i na najnižim temperaturama dok sam grizla usne od hladnoće. Poslanim razgednicama. Magnetićima koje slažem po svom frižideru. Kupljenim slikama od uličnih prodavača koje redam po zidovima svog dnevnog boravka.. Pariz. London. Amsterdam. Bern. Madrid. Moskva. Jednom me jedan moj prijatelj pitao šta je to toliko uzbudljivo kod mojih putovanja? Slagalica, rekla sam tad. Ja sam ti jedna velika slagalica. Znaš one slagalice od kojih te najčešće zaboli glava jer imaju nekoliko stotina komada koje moraš da složiš. E ta slagalica.Boriš se s njom satima, danima, nekad i mjesecima. To sam ti ja. Sva moja putovanja su sitni mali dijelovi te slagalice. Sve one slike koje su duboko urezane u zjenice. Zato volim gradove. Zato još uvijek nisam kupila sušilicu. Ili TV. Ili lustere. Jer ne mogu odoljeti pakovanju kofera. „Koji ćeš sutra biti grad?“ „Pariz (jer igra PSG)“ „Jedva čekam“ „Ali pazi, to znači da moramo ljubovati čitav dan. I da moram obući svoju najdražu haljinu u volane!“ „Dogovoreno!“ Knjige su ljudi, samo ako znaš da pažljivo čitaš. Pjesme su ljudi, samo ako znaš da pažljivo slušaš. Zato se najčešće zaljubim u knjigu. Tu istu knjigu onda noćima ne ispuštam iz ruku, pa čak ni dok spavam. Koliko puta sam samo zaspala grleći tih nekoliko stotina ispisanih stranica. Ili pak stavljajući je pod jastuk da mi bude blizu kad otvorim oči. Moji najdraži razgovori su se uvijek vodili knjigama i muzikom. Dobro i ponekom fotkom mjesečine koju bih uhvatila dok se vraćam kući. Ljudi su timovi za koje iz sveg srca navijaš. Grb u koji se kuneš, koji tetoviraš. Utakmica po kojoj planiraš dan, koju ne propuštaš. Dres za koji štediš novac čitavu sezonu jer upravo taj dres može biti pobjednički. I moraš ga imati. Pa i sve ako nisi te sezone dobar, nema veze, predeveraš. Progutaš. Kriviš trenera. Odbranu. Ali i dalje voliš. Navijaš. Iz petnih žila. Najglasnije što možeš. I nema veze što te nazivaju ludakom dok god imaš nekog ko jedva čeka da padne noć kako bi s tobom brojao zvijezde. I nema veze ako ti kažu da si nezrela i neozbiljna za svoje 33 godine dok god imaš nekog s kim su ti razgovori knjige i muzika. I nema veze ako te okarakteršu kao luckastu dok god imaš nekog za koga iz sveg srca navijaš. Jer nema ljepših 15 minuta poluvremena od onig kad tvoj tim vodi. Čiji ste vi Real Madrid danas?

22.10.2018.

A šta bi vama rekao psiholog u New Yorku?

Zatvori oči i broj do deset. Pokušaj da udahneš na nos, onako punim plućima. Sad polako opusti disanje. Jesi? Sad se pokušaj prisjetiti čega te najviše u životu bilo strah, a da si to preživjeo? Teško pitanje? Ok, razumijem. Nije to nešto o čemu se razmišlja svaki dan. Ja? Ja ovo pitam s razlogom. Čega se najviše bojim? Prvo obećaj da nećeš da se smiješ. Obećavaš? Skakavca! (smijeh) Ali obećao si da nećeš da se smiješ. Ali dobro, znam, smiješno je. Jeste primjetili kako su vam uvijek tuđi strahovi smiješni. Kako uvijek pokušavate tom nekom prepičati nešto smiješno vezano za upravo taj strah koji neko nosi sa sobom kud god da krene. Svejedno, koliko god da se trudite, strah i dalje ostaje. Tako i ja sa skakavcima. Ljudi moji taj strah je svaki put u rangu sa mojim potencijalnim srčanim udarom. Majke mi moje. Ko mi ne vjeruje neka pita Arijanu. Jednu veče nisam smjela spavati u sobi i nakon što su izbacili skakvca (jer postojala je mogućnost da mu je u sobi ostala familija). I visine. Užasavam se visine. Pogled? Koji pogled? Nema tog pogleda koji bi mene natjerao da se popnem na nešto. Sve da je pogled na Davida Beckhama. Izvini Beckhame, ali neka mene dole. Mostova. Bojim se mostova. Bojim se prelaska preko mostova. Ovo je nešto s čim se moram nositi svakodnevno, bez da puno razmišljam. Pokušavam prikriti ubrzano disanje svaki put kad prelazim preko bilo kakvog mosta. Valjda je to jedan od strahova s kojim se čovjek nosi. Razmišljam šta bi bilo da živim negdje gdje su posjete psihologu normalna svakodnevnica. Gdje se ne bi dovela u situaciju da neko prokomentariše kako ona Irfina mala ide kod psihologa jer je skrenula s pameti. Razmišljam šta bi mi neki psiholog, tamo negdje u New Yorku recimo, rekao dok bih se ja izležavala u stolici i pričala o svojim strahovima? Traume iz djetinjstva? Možda. Jebi ga, preživjela sam rat sa 6 godina, logično da vučem traume iz djetinjstva. Nerješeni odnosi sa roditeljima? Frajerom? Ovo bi vjerovatno povezali sa ovim strahom od mostova. Šta sam američkih serija pogledala nije ni čudo da unaprijed znam šta bi mi psiholog rekao. Ili su ove serije problem? Previše serija? To bi moja mama rekla. A nije psiholog. Barem ne diplomirani. Ali ako nju pitam, sve je to od toga što previše buljim u laptop. Ali ima žena i pravo. U neku ruku (bez da joj ovo kažete). Šta bi mi rekao neki psiholog u New Yorku kad bih mu ispričala stotinu i jednu priču sažetu u svoje 33 godine? Ne znam? Ali znam recimo šta bi mi rekla Maida. „Ines, nije do tebe, do njega je, ti si uradila sve! Prestani se analizirati. Nemaš za tim potrebu!“ Ili recimo Emina: „Ti jednostavno ne znaš da uživaš. Ti moraš da se zaljubis. I da komplikuješ. Umjesto da uživaš, ne, ti moraš da komplikujes!“ Ili Azra „Ines pošalji mu poruku!“ Znam šta bi rekla i moja mama „Ti ništa ne jedeš. I ono što jedeš je non stop jedno te isto.“ Tata bi s druge strane rekao „Ma samo opušteno, ti si prvak ove sezone!“ Jeste razmislili o svom strahu? Šta je to čega se bojite? Šta bi vam neki psiholog u New Yorku rekao na to? Aje da čujem. Ja se ne smijem strahovima. Obećavam vam. A s druge strane, pogledala sam milion i jednu seriju, valjda sam nešto zapamtila. Zatvorim oči i brojim do deset. Dišem na nos, onako punim plućima, polako da mi se opuste ramena i ruke. Teže mi je pisati, ali pokušavam da uravnotežim disanje i puls. Teške su ovo teme za nedelju naveče, moram priznati. Ali šta teška tema zna koji je dan. Strah od poruke na telefonu. Ustvari da budem preciznija, strah od tog jednog, drugačijeg od svih, zvukova na telefonu. Ovo nema veze sa traumom iz djetinjstva. Niti s tim što slabo jedem, puno radim, slabo spavam. Strah od odlazaka. Strah od dolazaka. Strah od susreta. Srah od šta bih rekla, šta će reći. Strah od odgovora. Strah od neodgovora. Strah od tišine. Strah od gluhog doba noći. Strah od ranog jutra dok otvaraš oči. Jer ne znaš šta nosi dan. Strah od nedorečenog. Strah od dorečenog. Strah od završenog. (...) Strah od toga da ćemo cijeli život biti stranci. Strah od okretanja glave. Strah od grča u želucu, knedle u grlu. Strah od slučajnih susreta u kojim ćemo se praviti da se ne poznajemo, da nikad ništa nije bilo. Strah od ponosa. Strah od nezrelosti. Strah od zrelosti. Strah od druge žene. Drugih frajera. Strah od upoznavanja. Od onog ponovnog „ja najviše na svijetu volim da jedem pire kromipr“. Strah od povjerenja. Strah od nepovjerenja. Strah od tuđeg prihvatanja mene. Strah od tvojih strahova. Mojih strahova koje nosim sa sobom kud god da krenem. (...) Sa koliko godina čovjek počinje da priča o svojim strahovima. Ovo pitam jer ja svoje dijelim oduvijek. Nekako sam svoje ranjivosti uvijek dijelila na izvolite. Nikad se nisam folirala. Nikad nisam znala ništa sakriti. Na mom licu čovjek uvijek može prepoznati kakav mi je dan. Sa licem na kojem se vidi sve. I suze. I osmijeh. I neprospavana noć. I prespavan vikend. Isto je i sa strahovima. Strah od doktora. Strah od igle. Strah od mirisa bolničkih hodnika. Strah od nemoći. Strah od bijelih uniformi. Strah od zatvorenih prozora zagušljivih soba. Strah od bola. Tupog. Paralizirajućeg. Strah od toga da nikad više neću obuti svoje nove patike koje sam kupila u Londonu sa ljubičastim satenskim pertlama koje se vežu u veliku mašnu i koje još uvijek nisam stigla izvaditi iz kutije. (...) Preživiš. Stisneš zube. Zatvoriš oči. Kontrolišeš disanje. Nekad pustiš i suzu. Al` preživiš. Sve. I tišinu. I tupu bol. I nedostatak zraka. I knedlu u grlu. I gubitak. I dobitak. I odlazak. I dolazak. Preživiš. Jer negdje tamo znaš da moraš barem još jednom obuti svoje patike sa ljubičastim satenskim pertlama koje ćeš zavezati u mašnu. Jer u šetnju kroz snove ne možeš u bilo kakvim cipelicama.

15.10.2018.

Gdje se bilježe svi naši počeci?

Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put napisala nešto, a da nije čestitka. Tvitam, ali to se ne broji. To su samo rečenice koje nisu dobile priliku da budu izgovorene. Kome bih pisala? Šta bih uopće više imala napisati? Nekako mi je draže kad čitam, pa se poistovjećujem sa onima koji još uvijek imaju razlog zašto pišu. Lakše je biti s druge strane. Kad pišeš onda uvijek razmišljaš kako će to što pišeš biti prihvaćeno od onog zbog koga pišeš. A vjerujte mi, uvijek je neko razlog zbog kojeg pišeš. Zato kažem, lakše je biti s ove strane, strane koja čita. Poistovjećuje se. Kritikuje. Pljuje. Meni su uvijek najdrži bili oni koji se rasplaču na moje priče. Nekako tad znam da sam ubola. Suze su mi uvijek bile najdraža reakcija. I na tugu. I na sreću. Prije četiri godine napisala sam najtužniju priču u svom životu. Nakon toga više nisam pisala. Do danas. I dalje ne znam o čemu pišem. Ali znam da trebam. Najgore je krenuti ispočetka. To znamo mi koji smo bezbroj puta doživjeli da se sapletemo o svoje pogrešne izbore, pa udarimo glavom o pod toliko da se danima ne možemo pomaknuti od fizičkog bola i raspadanja onog što nazivaju dušom. Boli te svaka kost u tijelu, ali se moraš natjerati da ustaneš, obrišeš koljena i laktove, protrljaš oči, okreneš se oko sebe i vratiš se na isto ono mjesto odakle si krenuo. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i najviše na svijetu volim da jedem punjene paprike. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Da će mi život biti komlikovan, moglo se pretpostaviti odmah nakon mog rođenja. Ovo kažem iz razoga što je moja majka ( kraljica ) provela 12 sati u rađaoni dok Ines svečano nije odlučila ugledati ovaj svijet. (Hvala ti majko, ovo ti nikad neću zaboraviti i još jednom izvini što prigovaram svaki put kad ti moram pokačiti zavjese na prozore.) Njoj je u tom momentu bilo poprilično jasno kakvo je dijete rodila, dok su meni trebale godine i godine da shvatim kako je jednostavnost nešto što mi nije u genima. Ako mi je trebalo 12 sati da se odlučim na koju stranu da izađem na ovaj svijet (12 sati sam se okretala ko kazaljka na satu, da bih na kraju krenula izlaziti bočno), zamislite samo kako sve ostalo izgleda u mom životu. Kompromis. Koji kompromis sa 33 godine? Jeste prijetili kako ljudi sreću uvjek nekako vežu za kompromis. Meni je to uvijek bilo smiješno. Kakve veze sreća ima sa kompromisom. Ili rečenicom „Ako ne možeš imati ono što voliš, voli ono što imaš!“ O čemu vi ljudi pričate? Meni, koja se 12 sati razmišljala da li i na koji način izađe na ovaj svijet. Sebična. Jako sebična. Ne dozvoljavam da sebičnost poistovjećujete sa razmaženošću. Nisam razmažena. To što sam čitav život uživala u beskrajnoj ljubavi koju su mi pružali roditelji, ne daje vam za pravo da kažete da sam razmažena. Ta me ljubav samo tjerala naprijed kroz život. Da budem dobro dijete, dobra kćerka, dobra unuka, dobra sestra, dobra prijateljica. Da učim, da upijam znanje gdje god sam za tim imala priliku. Da ne spavam noćima pripremajući ispite. Da učim jezike. Da budem kreativna. Da upoznajem ljude. Putujem. Da se naučim pravim i iskrenim vrijednostima u životu. Da završim fakultet. Da svojim znanjem i vještinama krčim put ispred sebe. Sama, svojim rukama i nogama. Da budem oslonac u životu. Da mogu sve sama. Zamijeniti ulje na autu. Zamijeniti sijalicu. Kupiti pelet za zimu. Sjediti u bolnici danima, sama, dok čekam da mi se tata oporavi od operacije, kilometrima daleko od kuće. Da mogu mami ispuniti svaku njenu želju. Da mogu sebi kupiti avionsku kartu. Plaćati ratu kredita. Biti oslonac u životu. Prvo sebi. Onda roditeljima, sestri, prijateljicama. Sebična? Mislim da sa 33 godine imam pravo da budem sebična onda kad poželim da volim, da me voliš. Da me razmaziš toliko da i dalje gazim. Jako, čvrsto. Nema kompromisa u ljubavi. Ljubav je čudo ljudi moji. Jel vi mislite da je mojoj mami bilo do kompromisa u onom momentu kad me porađala? Meni, onda kad sam sjedila u bolnici. Sama. Njemu, kad je prelazio 400 km da sa mnom samo popije kafu. Ljubav je bezuslovna. Čista. Ljubav je bezkompromisna. Sebična. Ljubav je znati da si nečije vrijeme. Da si nečija prva misao kad otvori oči i zadnja prije nego što ugasi svjetlo. Ljubav je molitva u tišini, pred spavanje, da bude živ, zdrav. Ljubav je nespavanje dok nisi siguran da je stigao kući bez problema. Ljubav je briga. Ljubav je željeti. Pjevati dok čistiš, pereš prozore, peglaš veš. Ljubav je planiranje. Života, putovanja, porodice, djece. Ljubav su stihovi, filmovi, šetnje, godišnji odmori, Nove godine, prvi majevi. Ljubav su zajedničke brige. Kako ćemo zajedno platiti račune, srediti kvar na autu, popraviti grijanje. Ljubav je biti ti, a biti nekom čitav svemir na jednom mjestu. Ljubav je biti centar svijeta nekom. Ljubav nije biti prvi ili posljednji, već biti jedini. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i dan planiram po Chelsea utakmici. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Sebična? Jako. Pogotovo prema ljudima koje volim. Pitajte Eminu koliko ljubomorišem u momentu kad shvatim da svoje vrijeme (uzaludno) troši na prijateljice koje nisu Ja. Ili Maidu. Ili Azru. S glavom u oblacima, ali s obje noge čvrsto na zemlji. I tako već pune 33 godine. Sa stotinu i jednom tužnom pričom, jednim nervnim slomom, bez slijepog crijeva, bez umnjaka, sa tri ožiljka na tijelu, sa dvije tetovaže, jednim poslanim pismom na koji nikad nisam dobila odgovor, jednim pitanjem koje ću sebi postavljati dok god ne napišem najretniju priču u svom životu, sa hiljadu i jednim razlogom za osmijeh svaki dan kad se probudim, sa najdivnijim roditeljima na svijetu, sa najboljom sestrom na svijetu, sa armijom žena koje mi čuvaju leđa svaki dan. Koračam. Ma šta koračam, gazim. Svakog dana. Po ko zna koji put u životu pokušavam da se sastavim. Da krenem ispočetka. Samo zato što sam sebična. I što ne podnosim riječ kompromis. Koliko tebe mi je potrebno da budem sretna? Toliko da napišem najsretniju piču u svom životu.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
53591

Powered by Blogger.ba