Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

19.11.2018.

Dovoljno za jednom, dovoljno za stotinu života

„Prelako mi puštamo te do kojih tvrdimo da nam je stalo. Beskrajna lakoća odustajanja od svega što (nam) je važno“. Da bar! Da bar je tako! Da bar je bilo tako! Možda bih danas bila sretnija. Zdravija. Više vjerovala. Manje upoređivala. Imala više duše. Suza za plakati na tužne filmove. Ne bih se bojala čekati. Manje očekivala. Davala sebe, bez da bilo šta tražim nazad. Jer kad jednom povjeruješ da si nekom sve, a nisi, onda je teško da vjeruješ i kad nekom jesi. Da sam bar prelako pustila. Previše. Previše pričam. Previše glasno. Previše čokolade. Previše kafe. Previše serija. Previše nepročitanih knjiga kraj glave koje čekaju svoj red. Previše detaljišem. Previše kontrolišem. Previše se brinem. Previše razmišljam. Previše analiziram. Previše vjerujem. Previše hoću. Kad hoću. Previše se vežem za sve što volim. Previše mi nedstaje sve ono što želim, a nije tu. U trenutku kojem želim. Previše se lomim. Kad me lome. Previše. Do kosti. Da bar znam pustiti prelako. Ili barem na vrijeme. Da sam barem prelako pustila.Da sam barem s lakoćom odustala od onog što mi je bilo važno. Ne bi me iscrpilo. Do kolapsa. Ne bi iz mene izvuklo posljednji atom snage za stati na noge. Otići na posao. Ne bi me iscrpilo toliko da nemam apetita danima. Da zaboravim kad sam uopće zadnji put nešto pojela. Da ne prepoznajem lica oko sebe. Da ne čujem sagovornike. Slušam, a ne čujem. Ne bi me iscrpilo toliko da ne reagiram na sunce. Na dan. Na noć. Da ne spavam. Da ustajem svakog jutra samo zato što moram otići na posao. Da sam barem prelako pustila. Ne bi me skršilo. Isisalo iz mene dušu. Pa me skršilo. Ko motku. Onu suhu motku, što se, dok je lomite prstima, truni i ljušti. Jer toliko je osušilo. Presušilo. Da sam barem prelako pustila. Ne bi danima buljila u plafon ne shvatajući ni koliko je sati, koji je dan, mjesec, godišnje doba. Ne bi me boljele kosti, zglobovi. Ne bi danima stajalo u grlu dok bi mi iz očiju kapale suze bez da mi bilo ko šta kaže. I tako danima, mjesecima. Da sam barem sa lakoćom odustala od onog što mi je važno. Ne bih taj dan kolabirala na poslu, pala niz stepenice, završila na hitnoj polu slijepa, dehidrirana, nenaspavana. Ne bi sa mene trgali odjeću da me prikopčaju na mali milion žica koje mjere sve ono što me pokretalo, a što se gasilo. Samo zato što nisam prelako pustila. Ne bi nikad slikala ni glavu, ni kičmu, ne bi bila sva u modricama. Da sam barem prelako pustila. Ne bih nikad vidjela prestravljeno lice svojih roditelja dok čekaju na hitnoj šta će im doktor reći. Jer ja sam to posljepodne trebala biti kod frizerke, a ne u bolnici. Ne bi nikad vodila najneugodniji razgovor u svom životu gdje sam pognute glave i suznih očiju slušala kako se tako ne živi sa 27 godina. Da sam barem s lakoćom odustala od onog što mi je bilo važno, za koga sam mislila da sam jednako važna, a nisam. Da sam barem prelako pustila ne bih godinama upoređivala sve tuđe rečenice i pokrete s tim njegovim. Ne bih mi sve tuđe bilo premalo, a sve njegovo ma koliko sitno i beznačajno bilo potaman. Da sam barem s lakoćom odustala ne bih godinama gradila zidove oko tvrđave za koju niko nije dovoljno dobar, dovoljno zanimljiv, dovoljno On da bih ga pustila da osvoji kulu. Sruši zidove. Ne bih razoružavala sve prije nego bi uopće došlo do bilo kakve borbe. Da sam barem s lakoćom odustala od onog što mi je bilo važno, za koga sam mislila da sam jednako važna, a nisam. Da sam barem prelako pustila ne bi onaj kome sam važna nosio teret jedne mene, iscrpljene od bespovratno istrošenih emocija, nepovjerljive, umorne od pokazivanja, dokazivanja. Ne bi morao boriti sa stotinu i jednim demonom koji mi svakodnevno napada ovu ludu glavu, a koji su se izrodili samo zato jer nisam prelako pustila. Ne bi morao da dokazuje trostruko. Da vuče ko magarac samo da bih ja bila sretna. Da grli bez da me išta pita. Da dokazuje i ono što je dokazano milion puta. Jer demoni se hrane tišinom. Praznim rečenicama. Kilometrima između nas. Da sam prelako pustila onaj kome sam važna čitao bi mi iz očiju, zagrljaja, sretnih priča koje bih svakodnevno pisala. Ovako mora da grli borbe i trga dušu da bih ja bila sretna. Da bi on bio sretan. Da sam barem prelako pustila ne bi onaj kojem sam bitna morao da nosi teret za sto života. Moj teret. Jer nisam prelako pustila.

13.11.2018.

Pametna priča

Zamisli, svakog jutra, nakon buđenja, Onaj Gore te pita da li danas želiš biti sretna ili pametna? Ti odabereš opciju i dan može da počne? Zamisli, svakog jutra, imaš priliku da skrojiš sebi dan. Šta bi bio tvoj izbor? Ima ta jedna, pomalo isprazna, ali me uvijek nasmije rečenica sa tvitera koja kaže „Kad je Onaj Gore dijelio sise i dupe ženama, ja sam bila u redu za pamet“. Ja s druge strane kažem „Kad je Onaj Gore dijelio sise i dupe ženama, ja sam u nekoj birtiji gledala Chelsea“. Mislim da je moj najveći problem u ovom svemu što sam uvijek bila lijena stajati u redovima (osim u onim za pasošku kontrolu na aerodromima). Što bi na kraju dovelo do zaključka da sise i dupe ne dobih od Onog Gore, a za pamet sam se morala dobro namučiti kroz svoje trideset i tri pune. Vrtić. Škola. Fakultet. Kojekakvi masteri. Strani jezici. Knjige. Putovanja. Muzičke škole. Plesne škole. Razno razne sekcije, dodatne školske i vanškolske aktivnosti. Jer pamet se ne kupuje. Tako su me bar naučili u kući. Pamet ćeš sine (jer riječ kćerka je nepoznanica u mojoj kući) steći samo upornim radom, trudom, zalagenjm, učenjem, čitanjem, putujući. I to ti niko nikad neće moći oduzeti. Ili to, ili ćeš čuvati ovce, govorila bi moja rahmetli majka dok bi heklala i pila kafu u ćošku sobe. Pa ti odluči. Ili škola ili ovce, nema trećeg. Nema kupiće mi tata fakultet. Nema bicu starleta, Zvezda Granda, fashion blogger. Nema udaćeš se bogato. Nema rađaj mu djecu, ćuti i nek te uzdržava. Nema sponzora. Nema opcije osim škole. Ili škola ili ovce. I šta ću, s obzirom da mi životinje nikad nisu bile nešto što sam voljela, uhvatim se su koštac s tim školama. I tako punih trideset godina. Budi svoj čovjek. Imaj svoj dinar. Kad imaš svoj dinar, onda imaš i svoj stan. Kuću. Imaš svoj mir. Svoju neovisnost. Imaš svoje izbore. Ne moraš da trpiš nikoga. Pamet. Kad imaš pamet, imaš sve. To su mi pokušavali reći godinama. Na milion i jedan način. Kroz milion i jedan primjer. Pametan. Kad si pametan da li si i sretan? Tu se valjda podrazumijevalo. Ili? Da vam odmah kažem, u životu se ne podrazumijeva ništa. Barem u mom slučaju. Ako nisi rekao, pokazao, dokazao, ne znam. Prazan prostor. Ali to je logično. Nije logično. Nije mi dokazano. Pokazano. Ali ja sam to mislio. Možda jesi, ali nisi rekao. Tako da, opet, prazan prostor. Ne podrazumijevam ništa. Niti želim da se bilo kome podrazumijevam. Sav onaj rad, trud, učenje, tumačenje godinama, to želim. To dajem. To pokazuje. Dokazuje. Ne podrazumijeva. Ako smatraš da se podrazumijevaš kod mene, grdno se varaš. Ne ide se punim srcem na prazne osobe. Nikad. Pametna. Biram da sam pametna. Trideset i tri godine. Svako jutro kad otvorim oči, Onom Gore kažem biram da sam pametna. Jer pametna mogu sve sama. Jer pametna sam neovisna. Pametna imam mogućnost da biram i ne moram ništa pod svaku cijenu. Jer pametna svakog dana mogu napraviti korak dalje. I to se ne podrazumijeva. To svaki dan pokazujem. Dokazujem. Gazim. Borim se. Punim srcem. Kad sam napisala pametnu priču? Nikad. Napisala sam sretnu priču. Tužnu priču. Voljivu priču. Bolesnu priču. Priču iz bijesa. Iz nezadovoljstva. Pametnu? Takvu još uvijek nisam. Do danas. Mada, budimo realni, ovo može da ispadne i glupa priča. Već nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Da me pogrešno ne shvatite, sve ove godine dok sam birala pamet, nisam bila nesretna. Jer u pameti nema ničeg nesretnog. Daleko od toga. Sve ove godine, dok sam svako jutro birala da budem pametna, gradila sam sebe i svoj život tako da uživam u svakom danu. Sa ljudima koje volim i koji me vole. Zadnjih nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Iskreno sretna. Sretna da se to prepozna u svakom mom pokretu. Svakom mom pogledu. Svemu što dotaknem taj dan. Sretna da plešem dok se spremam na posao. Sretna dok odrađujem hiljadu i jednu stvar u toku dana koja me čeka. Sretna da Chelsea pobijedi danas. Sretna da kupujem cvijeće. Pravim kolače. Jedva čekam da padne noć. Sretna da grlim. Da pjevam. Da pišem. Sretna da se ne podrazumijeva. Često, kad zatvorim vrata iza sebe i uđem u tih svojih pomno uređenih, najsavršenijih na svijetu 60 kvadrata, pomislim kako sam sretna jer sam sve ove godine, svakog jutra, birala da budem pametna. Da učim, da spoznajem, da se borim, da gazim, da dokazujem i pokazujem pa i onda kad se činilo uzaludno. Pomislim, dok gledam u sve te detalje koji me jasno oslikavaju, a kojima sam upotpunila taj svoj najdivniji i najintimniji prostor, svoj odmor za dušu, da bih opet i još bezbroj puta, da mogu vratiti vrijeme, izabrala svakog jutra da budem pametna. Jer sreća se možda ne podrazumijeva. Možda ne ide uvijek uz rad, trud, učenje, dokazivanje. Ali kad je poželiš, najčešće te prepozna. Pa ti dođe. Baš onda kada se sve posloži. Ko polica sa tvojim najdražim knjigama. Naslov do naslova. Vrtić. Škola. Fakultet. Kojekakvi masteri. Strani jezici. Knjige. Putovanja. Muzičke škole. Plesne škole. Razno razne sekcije, dodatne školske i vanškolske aktivnosti. Kasnije posao, putovanja, stan, auto, ponosni roditelji, najljepši osmijeh tvoje sestre, čvrsta prijateljstva, jedna ljubav što nikad ne prolazi. Jer kažem vam, možda se ne podrazumijeva, ali uvijek dođe kada je poželiš. Sreća. Uvijek u drugom obliku, pod drugim imenom, različitog intenziteta. Ali dođe. Zadnjih nekoliko jutara za redom, kad otvorim oči, Onom Gore kažem da želim biti sretna. Iskreno sretna. Pamet više ne biram, polako me prolaze godine za takvim željama. Chelsea sretna. Idemo večeras u kino sretna. Taj jedan telefonski poziv koji mi promijeni dan sretna. Kupila sam novi omekšivač sretna. On dolazi sretna. I dalje punog srca sretna. Jer punog srca i bistrih očiju nikad ne možeš izgubiti.

07.11.2018.

Kafa sa Eminom

Šta je potrebno da ti napišeš knjigu? Kucaća mašina za početak. Molim? Kakva sad kucaća mašina? Prava kucaća mašina. Sa trakom. Znaš valjda kako izgleda kucaća mašina. (Prednost prepirke sa mladjima od sebe uvijek je bila u tome što bih svaku završila sa rečenicom „Daj bolan šta ti znaš, ti kad si se rodio ja sam već znala ćirilicu“. Jest da bi mi tu bio kraj, ali bih izvukla pobjedu svakog puta). Znam kako izgleda kucaća mašina, nisam idiot. I gdje planiraš naći kucaću mašinu? Za sad ne misim ništa objavljivati. Jednom. Možda. Kad za to dođe vrijeme. Ako ikad i dođe. Sve što pišem stavim u taj jedan folder koji sam nazvala Mi, ljudi sa ožiljcima. Oduvijek vučem tu svoju seharu pod istim imenom. Sa računara na laptop, sa laptopa na računar. I tako u krug. Sve moje pokretnine stanu u jedan folder. I u ugradbeni plakar (u kojem sam neki dan prebrojala 48 košulja i blizu 60 pari cipela). Ali o tome nekom drugom prilikom. Valjda su ožiljci nešto s čim sam rasla otkako znam za sebe. Taj jedan pogotovo, zbog kojeg su ljudi uvijek osjećali nelagodu kad bih se rukovala s njima. Ja, s druge strane, nikad nisam poznavala život bez ožiljaka, pa nisam shvatala nelagodu sagovornika. Nikad nisam poželjela život bez ožiljaka. Uvijek su me ožiljci podsjećali koliko se moj život razlikuje od ostalih. Bio je to nakit koji sam uvijek nosila sa sobom, u svakoj prilici. Unazad godinu dana bogatija sam za još jedan. Taj još uvijek zaboli na promjenu vremena. Toliko da stisem zube. Toliko da pomislim „Živa sam!“ S kim brojiš svoje ožiljke? Da, tebe pitam. Pred kim se svučeš do kosti? Ko se skine ipred tebe bez straha šta ćeš da pomisliš kad ugledaš te iste ožiljke s druge strane? Kome milujete ruke dok vam priča o svojim ožiljcima? Ko vas grli dok ćutite o isim tim ožiljcima? S kim palite cgare, jednu za drugom, dok gutate sve one stvari koje i dan danas bole na promjenu vremena, bez obzira koliko vremena prošlo? I ko vam je rekao da se ćutanjem ne vode razgovori? Ko vam je rekao da manje boli samo zato što je od tad prošlo vremena za dva života? Ko vam je rekao da zagrljaj, isprepletene ruke, pune pepeljare i tišina ne govore? Ne pričaju priče? Ne pišu priče? Za koga se svako jutro spremate? Koliko ljudi dnevno pohvali vaš izgled? Koliko haljina imate? Cipela? Koliko vremena je ujutro potrebno da postignete svoj savršen odraz u ogledalu. Koliko filtera je dovoljno za selfie koji ćete objaviti? Koliko ožiljaka imate? Pred kim ih pokazujete? Ko ih dodiruje tako da ne boli? Kafa sa Eminom je lijek za svaki moj ožiljak. Toliko da razmišljam da ovaj dugogodišnji folder nazovem upravo tako. Kafa sa Eminom. Dođe kao neka nedeljna tv emisija na lokalnoj televiziji (oprosti djevojko, znam da si ti rođenda za druženje sa selebritijima). Ima tih ljudi, poput Emine, koji ožiljke nose sa osmijom. Ima tih ljudi koji se, poput Emine, nikad ne žale. Ima tih ljudi, poput Emine, koji vam problem ispričaju onda kada ga riješe, jer Bože moj, tako to treba. Ima tih ljudi, poput Emine, koji su svjedoci svakog vašeg ožiljka. Malog. Velikog. Onog što boli. Onog na koji se možete smijat danima. Ima tih ljudi, poput Emine, koji u svojim ožiljcima nose teret težak stotinu života. Ima tih ljudi, poput Emine, koje ožiljci bole svake godine u isto vrijeme. Na isti datum. Toliko da se pretvore u ranu. Takvi ožiljci nikad ne zarastaju. Takvi ožiljci mijenjaju život iz korjena. Ima tih tišina koje vrijede od hiljadu riječi. Ima tih kafa koje se piju u tišini. Ima tih razgovora koji se vode očima, isprepletenim rukama, punim pepeljarama. Ima tih ljudi koji vam uđu u život da bih vam ožiljke pretvorili u priče. Ima tih ljudi koji vam uđu u život pa zbog njih ponovo počnete da pišete te iste priče. I razmišljate o kucaćoj mašini. Jer eto možda je došlo vrijeme, ko bi ga znao? A uvijek možete da uradite tetovažu. Da odvučete pažnju sa ožiljaka. Kupite novu haljinu u Zari. I lakirane cipelice koje savršeno idu uz tu haljinu. Filter već imate. Jer pobogu luda ženo, ko bi još brojao ožiljke kad je lakše brojati lajkove.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
58222

Powered by Blogger.ba