Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa

...kad ja to režiram, onda je to uvijek film koji se temelji na istinitim događajima!

21.04.2015.

Neko Moj

„O da mi je da se još jednom zaljubim....“

Pakujem kofer. Kofer je sinonim za sreću. Živim u uvjerenju da sam u jednom od prošlih života bila Hemingway. Daljine su ono što me privlači. Daljine su plave. Daljine su uzdah. Za daljine ti treba kofer. Kao i svakog puta sa pažmjom odabirem garderobu koju ću nositi. Sjećam se želje za ovim putovanjem još od prije četiri godine. Sjećam se da sam od ogromne količine tuge taj, jedini put u životu, poželjela da sam neko drugi, da se to ne dešava meni, mojoj sestri, mojim roditeljima. Sjećam se neprespavanih noći, straha, ljutnje, razočarenja u ljude, u ovaj grad koji sam do tog momenta voljela i branila kud god bi hodila. Pakujem kofer i razmišljam o dečku koji mi je, baš nekad u to vrijeme, mrvicu prije ili kasnije, na klupi na igralištu, nedaleko od moje kuće, recitovao Neke nove klince. Sjećam se, kako sam za svu patetiku ovog svijeta krivila upravo Balaševića. Sjećam se i toga, kako sam danima razabirala po stihovima te iste pjesme u nadi da će mi telefon zazvoniti baš tad, u tom momentu. Sjećam se kako nije.
Neke ljubavi su tužne.
Neke se nikad ne dogode.

Sjećam se kako sam sva pisma koja sam pisala nekom, tamo daleko, počinjala Balaševićem. I danas, kad mi dani mirišu sjetom, kad me zapeckaju oči i grlo, otvaram kutiju koju godinama premještam s jednog kraja ormara na drugi. Ima tih dana kada sve što mi preostaje da bih smirila ovu ludu glavu jesu uspomene. Sjetim se svakog Laku noć koje je zvučalo kao Čivutski vrt. A ništa na svijetu ne zvuči divnije od Čivutskog vrta. A prošlo je godina. I jače.

„O da mi je, da se još jednom zaljubim....“

Baš isto ovako kao Ona. Da ne znam razlog. Da ne mogu objasniti osmijeh na licu. Da sva ona priča koju pričamo ima smisla samo u mojoj glavi. I svaka priča je posebna. Svaka tačka. Svaki zarez. Svaka minuta do susreta. Sve je samo Njeno.

Pakujem kofer i ne mogu, a da ne pomislim kako sam sva svoja poglavlja u životu, barem ona koja su bitna spominjanja, počinjala Balaševićem. I završavala. Obično u D-molu.

„Da mi je da se još jednom zaljubim....“

Ovako kao Ona. Pa da mi svako jutro zvuči kao Princezo javi se. Eto to želim, dok pažljivo biram garderobu za koncert. Sjetni neki dani. Moji. A opet k`o klinka u srednjoj školi, radujem se ostvarenju jednog dječijeg sna. Veselim se jer se o Ona zaljubljeno pakuje, ne skidajući onaj blesavi osmijeh sa lica.

„Napiši mi pjesmu molila je....“

Napisala sam pisama toliko da bih mogla popločati ulice od mene do tebe. Možda jednog dana, posluže za neke druge staze. Neke druge puteve. Neke tuđe uzdahe. A meni ostaje da prebiram po tvojim rečenicama, baš kao i po tekstovima pjesama sa kojima sam počinjala i završavala jednu ludu sebe. I dalje ću, ako me neko pita, kriviti Balaševića za svu patetiku svijeta. Ali imam pravo. On je Neko Moj.

19.11.2014.

Dedicated to everyone who wonders if I 'm writing about them, I am.

Jednom davno, tačnije prije 29 godina, rodila se djevojčica po imeni Ines. Bila je to, naizgled, još jedna tipična djevojčica na ovom svijetu, koja je vjerovala u dobre ljude i lijepu riječ. Ta ista djevojčica danas, nakon dvadeset devet godina, piše priče. O dobrim ljudima. I lijepim stvarima.

 

- Obećaj da nikad nećeš pisati priču o meni. Obećaj!

- Pobogu koliko puta sam ti do sad to obećala? Hiljadu? Sto hiljada?

- Ali moraš priznati da su moje priče najinteresantnije!

- Priznajem! Baš zato ih i ne pišem! Zar ti misliš da bi moj ego podnio da ljudi žele više     slušati tvoje od mojih priča? Da ti žene stoje u redu ispred kuće preko mojih leđa? E neće da može! Pa nisam ni ja tolika bena!

- Znao sam da si ljubomorna! Znao sam!

 

. . .

 

Niko i ništa na svijetu ti ne može nacrtati osmijeh kao frajer. Kad kažem frajer, mislim na onog koji se sviđa toj istoj ženi. U ovom slučaju Njoj. Gledam u taj osmijeh i pokušavam se sjetiti šta je bila zadnja stvar koja mi je nacrtala takav osmijeh. Tačnije koja rečenica. Moje osmijehe najčešće crtaju rečenice.

 

- Pa da, čim ti se javi simpatija, čim si zadala štikle u grad,- nisam mogla odoljeti da je ne zadirkujem dok sam je čekala na ulaznim vratima. Smijala se. Onako kako se smije zaljubljena žena. Pogotovo kad to ne želi priznati.

- Hej ljubav čini čuda,- išla je linijom manjeg otpora. Znala je da ću čitavu noć potencirati taj njihov razgovor koji se odigrao prije našeg izlaska.

 

I dalje se pokušavam sjetiti zadnje stvari koja mi je nacrtala taj jedan, zaljubljeni, osmijeh.Nije to bilo kakav osmijeh. On nema veze sa onim svakodnevnim smijanjem. To je jedan od onih nekontrolisanih razvlačenja usana kojeg uopće nisi svjestan. Nemaš pojma da se smiješ dok ti neko drugi ne skrene pažnju na isti. I tek onda, kada postaneš svjestan, taj osmijeh postaje još veći, iznoseći na površinu sve ono što u momentu osjećaš. Tek tad postaješ svjestan i osmijeha i razloga. Eto, to je taj jedan osmijeh. Osmijeh zaljubljene žene. Znam i ko ga je zadnji nacrtao. Prođe godina. I malo jače.

 

. . .

 

Djevojčica po imeni Ines čitav svoj život vjerovala je u izazove. Izazovi su bili nešto što je pokreće. Vrlo često, ti isti izazovi, stajali su iza njenih osmijeha.

 

. . .

 

- Tačno ti zavidim na tom osmijehu. Šta bih dala da se zaljubim!

- Ajde dobro te više! Prvo, nisam pet godina imala simpatiju, da ne pričam o nečem drugom.

Istina. Nisam je vidjela da se tako osmjehuje već dugo. Pogotovo na spomen nečijeg imena. Idealan razlog da je zadirkujem u svakom momentu.

 

. . .

 

Ona ista djevojčica sa početka priče obožavala je druženja sa ljudima koje voli. Ta djevojčica je, kad bi joj se neko svidio, učinila sve da taj neko postane dio njenog života. Da se druži. Razgovara. Razmjenjuje mišljenja. Bude izazov. I osjeti izazov. Onaj mentalni. Onaj zdravi, životni, izazov koji te tjera da budeš bolji čovjek. Ona ista djevojčica sa početka priče nije podnosila ljude i stvari koji se ponavljaju. A takvih je bilo puno više.

 

. . .

 

- Rekla sam mu da mi se sviđa,- napisala mi je u jednoj poruci u momentu kad sam uhvatila prvi san.

- I? – razdrijemala sam se u sekundi. Prvo jer znam šta znači u njenom slučaju da bilo kome bilo šta prva kaže. Ona je jedna od onih žena koja povraća od treme kad ja idem na dejt.  A drugo jer nisam mogla dočekati sljedeću rečenicu.

- Pa ne vjeruje. Ukratko. Onda sam mu pojasnila par svojih prethodnih poteza koje sam usput prešprdala. I eto, uglavnom, zna da mi se sviđa!

- Dobro to, ali reakcija, njegova, to me interesuje,- sad sam već sjedila na krevetu i cupkala nogom o pod.

- Pa i ja se njemu sviđam!

- Znala sam! Znala sam! – Skakala sam po krevetu k`o u drugom srednje. Kad bih dobila petaka iz lektire. To je bio i ostao vrhunac reakcije na sretne momente.

 

Napokon neko normalno muško. Nisam mogla da se suzdržim od komentara.

 

. . .

 

Ima godina i jače kako sam se smijala. Onako, hodajući ulicama. Bez razloga. Ima godina i jače kako mi nedostaje rečenica. Jedna rečenica. Da mi nacrta taj isti osmijeh.

 

. . .

 

Djevojčici sa početka priče, počelo se u zadnjih godinu dana dešavati, da preispituje svoje poglede na život. Ne zbog sebe, nego zbog uzoraka koji se ponavljaju. Šta je to što djevojčica radi pogrešno? Šta je to što ljude tjera od nje? Zašto ljudi u svemu što ona radi vide samo svoje mane? Gdje je nestala ona zdrava konkurencija? Onaj životni izazov?

 

. . .

 

- Pazi sad. Nikad u životu nisam bolje izgledala. Realno. Nikad se nisam ni bolje osjećala. Sve što u životu radim, radim zbog sebe, postavljam i ispunjavam svoje ciljeve. Nikad, ali nikad, nisam nešto uradila da bih se dokazivala pred ljudima. A sve što želim je taj jedan osmijeh. Tvoj osmijeh. Takav isti. Identičan. Ženska glavo, godinu dana nisam primila normalnu poruku. Čak što više, na osnovu svega što mi se dešava počinjem se iskreno pitati kakav dojam uopće ostavljam na frajere?

- Stani! Odmah da te prekinem u nabrajanju! Zaboravljaš najbitniju stavku. Nikad u životu nisi bila svjesnija onog što želiš u životu. I još bitnije, onog što ne želiš!

 

. . .

 

Već godinu i jače pokušavam u masi rečenica naći onu koja će mi nacrtati osmijeh. Taj jedan, koji se ne kontroliše. Taj jedan koji, koliko god pokušavaš sakriti od tuđih pogleda, uvijek nađe način da se ocrta. Bez tvog znanja. Bez mogućnosti da ga kontrolišeš.

 

. . .

 

A djevojčica sa početka priče? Šta ćemo s njom? Rekla bi Emina “Ne brinite vi za nju, ona će lako!” Djevojčica sa početka priče i dalje vjeruje u izazove. U ljude koji će koračati uz nju, ne ispred nje, ne iza nje. Nego onako vojnički, rame uz rame. U ljude koji će je intelektualno izazivati i dopunjavati. U druženja. U obostranu ljubav. Podršku. Osmijeh.

 

. . .

 

Postoje priče koje nikad ne budu ispričane. Postoje i one koje su mi inspiracija za dobro jutro. Postoje ljudi koje volim i koji me vole. Postoje osmijesi iz kojih crpim energiju. Postoje ljudi koji žive u mojim pričama. Pravi pravcati ljudi. Pametni. Životno pametni. Bez kompleksa. Iskreni. Sa sto i jednom brigom. Realni. Karakteri. Borci. Od njih ne trebaš odmor. Ni pauzu. Iz njih crpiš inspiraciju. U svakoj minuti. Plačeš. Smiješ se, Prazniš pepeljare. Živiš.

 

U takve ljude vjeruje i djevojčica sa početka priče.

Umalo da ne zaboravim. Djevojčica je upoznala simpatiju. Ko zna koliko osmijeha slijedi u najavi.

06.10.2014.

Život priča priče. Ja ih ponekad zapišem. Da se podsjetim da vjerujem s razlogom.

Ko bi rek`o da će meni, ikad u životu, tema za pisanje biti George Clooney. Prvo, jer nikad nije bio jedan od glumaca koje sam gotivila, drugo jer nisam fan filmova koje je snimio, a treće i ono najbitnije među ženama (a danas Boga mi i među većim dijelom muške populacije) čovjek mi uopće nije fizički privlačan. Baš zbog toga ni u najljuđim snovima (poput onih gdje molim Davida Beckhama da mi potpiše knjigu i objasni zašto Manchester igra ovako loše) ne bih pomislila da ću o Clooneyu.  I eto, umjesto o Beckhamu, ja ću malo o Georgu, tačnije o odabranici njegovog srca zbog koje sam odjednom dobila želju da završim još jedan fakultet. Motiv više, za korak dalje.


Sjedim prije nekoliko dana na kafi i slušam priču. Priču koja mi se mora po glavi toliko da odlučim sjesti i pisati. A nisam odavno. Ima skoro dva mjeseca.


Djevojka koja je čitav život rasla u porodici u kojoj se poštuje vjera. U porodici koja živi po vjerskim načelima. Skromno, pošteno, vrijedno, uvijek sa dobrom namjerom u svemu što radi. Djevojka koja je, poštujući roditelje i kuću u kojoj je odrasla, bez obzira na bunt koji se probudio još u ranoj mladosti, bila spremna odreći se ljubavi. Vjerovanja i načela prodice bila su joj ispred svega.


Ništa nije važnije od onog što su me učili u kući. Bez obzira gdje živim i koliko se društvo činilo drugačijim i modernijim danas. I ma koliko svako od nas u jednom životnom momentu postane samostalan i izađe iz okvira razmišljanja svojih roditelja, nikad ne zaboravljaš ko si i šta nosiš iz kuće u kojoj si odrastao. To se u mom svijetu naziva poštovanjem.


Tako se postavila i djevojka iz priče koju vrtim u glavi danima. Nakon što je dečko pozvao van.


Shvatanja sam da dvoje ljudi trebaju da grade život bez bilo kakvih predrasuda. Vjerskih,. Rasnih. Polnih. Ako je ljubav ono što te pokreće, nema te sile koja je može zaustaviti. Može je usporiti, zakomplikovati, ali na kraju, ljudi su ti koji ili vjeruju ili ne vjeruju.


Ja sam jedna od onih što vole da slave. Sve. Ako postoji bilo kakva sitnica, datum, poludatum, ja ću to uzeti kao razlog za slavlje. Odlučila sam da ova priča zaslužuje da se proslavi. To i George Clooney. Mada moja djevojka iz priče i George nemaju ništa zajedničko.


Razlog zašto djevojka iz moje priče nije pristala na izlazak sa dečkom koji joj se sviđao i kojem se ona sviđala bio je taj što njeni roditelji nikad ne bi prihvatili da ona bude sa čovjekom koji je druge vjere. Zvuči surovo, jer ipak je ovo moderno društvo u kojem živimo i svakim danom se borimo protiv bilo kakve diskriminacije, ali u suštini, jako realno. Kad odrastaš po životnim principima kao što su vjerski običaki u korjenu tvog postojanja, to je onda nešto poput stla života, kako bi današnje društvo moderno definisalo. E pa njen stil života totalno se razlikovao od njegovo. Osim ljubav. Ljubav im je bila zajednička, obostrana. Bila je iskrena od samog početka, objasnila muje da bez obzira koliko se on njoj sviđao, njeni roditelji nikad ne bi pristali na to. Mama, tata, brat, sestra, to bi povrijedilo sve ono što oni žive i grade. Zato je najbolje da mu odmah kaže da se ona nikad ne bi usudila povrijediti ono njihovo, sveto, ma koliko ona bila drugačija.


Uvijek u životu pokušavam racionalizirati stvari do najjednostavnijih dijelova. Život me naučio, da ako hoću da budem realna, stvari moram pogledati prvo iz onih uglova koji mi se najmanje sviđaju i koji me najviše bole. I tek onda kad prihvatim loše, mogu da izvučem i proslavim ono dobro.


Imam 29. godina i još uvijek živim sa roditeljima. Imam i mlađu sestru koja je za svojim snovima otišla prije 10. godina. Sa svojih 15. Često znam reći da se moja mama nikad nije oporavila od toga, ma koliko uspješno i sretno ona gradila život daleko od porodičnog doma. Tata je to prihvatio od samog početka, racionalizirajući isto kao i ja, do najednostavnijih dijelova, uzimajući iz toga samo ono dobro.  Isto tako znam reći da nakon Arijaninog odlaska od kuće, moj najteži korak biće upravo taj. Otići iz doma u kojem živim 29. godina.


Već unazad par mjeseci svakodnevno razgovaramo o tome da je vrijeme da se osamostalim. U smislu da je vrijeme za neke moje kvadrate. Mimo porodične kuće.


Razmišljam o tome šta sve nosim sa sobom. Razmišljam šta sam sve naučila. Ili šta sam možda propustila naučiti. Razmišljam da gdje god da odem, uvijek ću se voditi principima koje sam naučila u porodičnoj kući.


Nakon što je dečku objasnla svoje razloge zbog kojih ne bi trebala izaći s njim, dečko je bez truna razmišljanja rekao da će promijeniti vjeru. Ne dolazi u obzr, bilo je prvo što je rekla. Ne bi nikad željela da neko zbog nje mijenja vjeru. Vjera je nešto što radiš isključivo zbog sebe, ne zbog nekog drugog. Nikad to ne bi dozvolila. Nisu je tako učili. Ne želi to. To što on radi nije ispravno. Ne ako je to samo zbog nje. Ne iz tih razloga.


Razmišljam, šta je nešto što je neko uradio za mene. Imam 29. godina i odgovorno tvrdim da nema situacije, one muško-ženske u kojoj se nisam našla. Ako život ptiča priču, mojih 29. godina bi se moglo unovčiti. Šta je neki frajer uradio za mene? Iskreno? Bez bilo kakvog interesa? Nemam pojma!

“Zamisli, čovjek bi zbog žene promijenio vjeru! Ali pazi, to samo da ona izađe s njim!”

“Ines, to nije tako jednostavno kao što se čini. On je godinu dana doslovno učio i prakticirao vjeru. Tu se i polaže neki ispit, koji opet nema veze sa učenjem koliko sa namjerom, voljom, posvećenošću!”

“Ne znam, zbog mene frajer nije pročitao ni knjigu koju obožavam!”

Gledam sinoć neki film u kojem frajer pita zar stvarno treba znati krvnu grupu svoje žene. Ne trebaš, pomislim, ne zna je ni ta žena vjerovatno!

Da skratim priču, ako je to uopće moguće, dečko je promijenio vjeru.

“I pazi sad, zamisli da mi je nakon toga rekla da neće s njim izaći!”

“Ines!”

“Pa samo kažem, sve nosi rizik!”

“Valjda neke stvari u životu želiš bez obzira na rizik koji nose! Za neke stvari uradiš sve, bez obzira koliko koštalo. Na kraju, ko ti može reći sa sigurnošću da će bilo šta u životu uspjeti?”


Istina. Ali vidiš, njima je uspjelo. Djevojka iz moje priče je danas sretno udana žena. Zaljubljena. Voljena. Sa čovjekom koji je učinio sve da budu sretni. Djevojka koju roditelji podržavaju u svemu što radi, pa i u braku. Sada još više (ako je to uopće moguće kod roditelja, valjda tog doziranja nema, tako kažu) jer znaju da su uspjeli odgojiti dijete koje ih prije svega poštuje, ma koliko buntovna bila.

 

Dvadeset devet godina živim sa mamom i tatom. Tata je cijeli moj život moj najveći idol. Mama me s druge strane naučila svemu lijepom u životu. Dok me tata učio da razmišljam kao muškarac, mama je s duplo više truda usađivala sve lijepo što priliči jednoj ženi. Dvadeset devet godina ispunjavaju sve moje želje. Velike, male, smiješne, pogrešne. Nikad se nisu mješali u moje odluke. Uvijek bi mi čuvali leđa ma kakv put odabrala. Nikad mi nisu nametali svoje stavove. Možda baš zato ima toliko toga u ovoj ludoj glav. I bez obzira koliko godina da imam, ma koliko daleko ili blizu živjela, s kim god odlučila da živim, ma šta god u životu krenem uraditi pomislim “Šta bi rekli mama i tata na ovo?”

Možda iz tog razloga slavim ovu priču.


A šta je neki frajer uradio za mene? Iskreno još uvijek ništa vrijedno priče. Možda neko negdje čita šta pišem ili gleda Chelsea samo zbog mene. Možda!


Ja sam Ines i vjerujem da za neke stvari treba rizikovati. Pogotovo ako postoji trun šanse da ćeš nakon što rizikuješ biti sretan. I vjerujem da se najbolje stvari u životu čekaju. Reče vam žena koja je jednu kafu i čokoladu čekala deset godina. Ne vjerujete mi? Nema veze! Bitno da sam dočekala.


A tu je i Clooney. Rizikovao je čovjek da ga zasjeni žena. I bi žena! I to kakva žena!


Život priča priču. Ja sam tu da poneku zapišem. Da se podsjetim zašto vjerujem u lijepo. I zašto slavim sve što je sinonim za lijepo.

15.08.2014.

Kad si zadnji put osjetio nebo ispod nogu?

Dok stavljam vodu za kafu pokušavam se sjetiti kad am zadnji put imala ovoliku tremu. U glavi vrtim sve te, neke bitne momente, koji su bili popraćeni enormnom količinom treme, mada za sebe mogu reći da nisam neki tremaroš. Trema od kojekakvih ispita, razgovora za posao, vjenčanja mojih najboljih prijateljica, izlazaka sa frajerima. Nijedna kao ova jutros. Ova je drugačija. Ima svoju boju, svoj miris. Ovo je jedna od onih trema koje pamtiš čitav život. I prepričavaš je dok si živ.

. . .

Zovem se Ines. Imam 28. godina. Tačnije punih 29. za još 24 dana.  Svoj dan planiram po utakmici. Ustvari, da budem preciznija,  svoj dan planiram po Chelsea utakmici. Chelsea je ljubav. Chelsea je religija. Chelsea je nešto što u mom životu dolazi odmah poslije ljudi koji me vole i čine moj život potpunim. Ne postoji ništa na svijetu k`o tih 90 minuta fudbala koje igra Chelsea.

Zovem se ines i imam 28. godina. Prvu jutarnju kafu pijem iz svoje Chelsea šolje koju sam kupila u Londonu. Za rođendan želim novi Chelsea dres.

Zovem se Ines. Imam 28. godina i prije 20 dana osjetila sam nebo pod nogama.

. . .

Sa sigurnošću tvrdim da sam jedan od onih predstavnika ženske vrste koji u telefonu ima više fudbalskih aplikacija od bilo kojeg prosječnog frajera. Uz prvu jutarnju kafu čitam horoskop i sportske vijesti. Prvenstveno one koje se tiču fudbala. Za mene je fudbal stil života.

“Upravo čitam kako Chelsea igra pripreme u Europi. Između ostalog ima i jedna utakmica u Sloveniji”, tipkala sam Emini dok sam pila kafu još uvijek u pidžami.

“Pa hajmo! Samo provjeri koji je datum!”, odgovorila je istog momenta.

“Čekaj, ti bi stvarno išla sa mnom?”, tipkala sam u šoku. Emina obožava fudbal. Chelsea? Ne baš. Osim ako ne računamo Schurrlea.

“Pa što da ne. Uostalom znaš da ja navijam za dobar fudbal!”, sad me već provocirala.

Ne pamtim da sam išta u životu organizirala u roku od 15 minuta kao taj put u Ljubljanu. Emina je bukirala karte, a tata je bez truna ubjeđivanja pristao da nas vozi. Da mi je neko pričao da ću držati karte za Chelsea utakmicu u svojim rukama, rekla bih da mu je mašta veća od moje. A takvih je, ako izuzmemo Disney producente, jako malo na ovom svijetu.

. . .

London. Grad u kojem sam ostavila srce. Dušu. Sebe. Znam često reći da mi srce kuca tamo gdje sam ga ostavila prije dvije godine. Da je ovo što šetam samo školjka dok se ne vratim po svoje.

Zovem se Ines. Imam mlađu seku koju sam, dugi niz godina definisala kao kućnog ljubimca. Znam da zvuči brutalno, ali s obzirom da sam je prije toga, ubjeđivala da je usvojena, ovo definiranje i ne zvuči loše. Arijana je centar mog svemira. Arijana je neko koga uvijek stavljam na prva tri mjesta u svom životu. Arijana navija za Arsenal. Arijana živi za Arsenal. Arijana je na Stamford Bridge išla sa šalom Juventusa oko vrata. Još vam se ono kućni ljubimac čini brutalnim? Ne više, jel da?

. . .

Nikad neću zaboraviti momenat kad sam zagazila na Stamford Bridge. Sjećam se, da su mi, od tolikog vala emocija koje nisam mogla kontroliisati, krenule suze niz lice. Smijala sam se i plakala. Sjećam se i izraza lica vodiča, zaposlenog na stadionu, kada smo mu rekle da smo iz Bosne. Sjećam se te nevjerice i čuđenja čovjeka koji nije mogao pojmiti da u jednoj tako dalekoj zemlji neko toliko voli i prati engleski fudbal. Sjećam se i svoje sestre sa Juventusovim šalom oko vrata koja se u svakom momentu naslikavala razvlačeći šal u svim mogućim kadrovina fotkanja.  Ja sam se, za razliku od nje, osjećala jednako emotivno i kad sam zagazila na Emirates. Al` to je jedna druga priča.

Sve se to i dan danas čini kao san. Sve to i dan danas, prepričavam u nevjerici. Ali znam jedno. Srce sam ostavila na Stamford Bridgeu. Tamo me čeka. Tamo ću opet da se vratim.

. . .

Pokušavam dočarati osjećaj kad sam ispred sebe ugledala prvu ekipu Chelsea kako se zagrijava. Svega par metara ispred mene, na terenu su bili igrači koje svakodnevno pratim u medijima, na tv-u, novinama, vijestima, twitteru, instagramu. Pokušavam dočarati emocije koje su mi u tom momentu strujale tijelom. Pokušavam objasniti to klecanje u koljenima, znojne ruke i blagu mučninu u želucu dok gledam najlepši fudbal samo nekoliko metara ispred sebe. Chelsea fudbal. Moj fudbal. I ne uspijevam. Ne postoje riječi s tom dozom emocija koje bih spojila u rečenicu. Jednu jedinu rečenicu. Znam samo da sam na momenat osjetila nebo pod nogama. Čitavo ovozemaljsko nebo bilo je ispod mojih roza starki. Svih 90. minuta.

. . .

“Fotka ti je za naslovne nekog Chelsea  magazina”, ostavio mi je komentar jedan drug sa tvitera s kojim se pratim i na instagramu.

“Ako se proslavim, zovem te u London!”

“Ti ćeš se sigurno proslaviti, ali ja sam uslikao ekran s ovim obećanjem!”

“Al` odmah da ti kažem tog malog slatkiša ćeš morati učiti da navija za Chelsea!”

“Imamo mi jednu posebnu poveznicu s tim klubom. Jednom ćeš čuti priču!”

 

I dobijem priču.

 

Moj dobar prijatelj iz škole i iz djetinjstva, E.M. je tragično izgubio život u kombiju nadomak Londona prije par godina. U kombiju je bio on, muž njegove rođene sestre, i majka njegove supruge koja je tada bila trudna 7 mjeseci. On je bio tako veliki fan Čelzija da su ga sahranili pored stadiona. Eto, da znaš tu tužnu priču al` moju poveznicu s tim klubom. Specijalnu poveznicu. Ko voli taj klub očigledno ga voli svim srcem. Ali je to mjesto gdje ću ga uvijek naći i uvijek kad čujem ime tog kluba sjetim se mog dragog prijatelja. Tako da znaš da uživam u svakom tvom ushićenju a da to nisi niti znala. Ali eto da znaš da ta tvoja misija ima smisla. Čak to i ne znaš. Tvoja energija, predanost, ljubav...mora dati rezultate. Velike :)

 

Neka ova moja priča bude u znak sjećanja na čovjeka koji je živio Chelsea. Do posljednjeg daha.

15.08.2014. godine.

 

 

 

24.07.2014.

Dragi Dnevniče

Dragi Dnevniče,

Odlučila sam da ti pišem nakon skoro deset godina. Ne zato što nemam kome da pričam sve ono što mi se dešava, tačnija da budem ono što mi se ne dešava, a što bih možda željela da mi se dešava, nego zbog toga što prvi put, nakon dugo vremena želim da nekom pričam bez da me taj neko savjetuje o tome šta trebam ili ne trebam da radim. U mom slučaju psihoterapija je precijenjena,  društvene mreže previše patetične za moj ukus, a moja dijagnoza odavno utvrđena. Ne pokušavaj me razumjeti, probali su mnogi, ne ide. Samo slušaj. Sjedni i slušaj.

. . .

U životu, kad me neko pita, kažem da se smatram jako sretnom ženom. Rijetko kad se žalim, a i kad se žalim to je uglavnom neka prolazna situacija koja mi na tren zaokupira misli. Mogu slobodno reći da uživam u životu i ne boče me neke velike brige. Čitam, pišem, putujem, kupujem, zaljubim se u lijepo barem tri puta dnevno. Vole me oni koje volim. Roditelji mi i sa ovoliko godina ispunjavaju svaku želju. Zdrava sam poprilično i mogu reći da se dobro snalazim i da mi većina stvari ide od ruke.

Ali ima nečeg u zvijezdama što me boči danima.

Dragi Dnevniče,

Zovem se Ines i spoznala sam važnu stvar o sebi.

- Shvatila sam nešto. Znaš kako sve na svijetu što postoji ima svoju suštu suprotnost. Ja se godinama trudim shvatiti koncept uzajamnog davanja i primanja. Ljubavi. Pažnje. Prijateljstva. Vremena. Truda. I šta dobijem nazad? Ništa! Mogla bih doktorsku disertaciju napisati na temu propalih i nesređenih veza od kojih se svaki put oporavljam danima, mjesecima. Od veza koje me razbole. Fizički. Psihički. Emotivno. I znaš šta sam shvatila? Da ja možda na ovom svijetu postojim isključivo radi balansa. I to spolnog balnsa. Mogu ja da se školujem koliko hoću, nadograđujem,  radim, čitam, putujem, da budem divnoća od žene, ali realno, tu sam samo da ispunim omjer žena na ovom svijetu. Ja sam ti čisti balans. – vodila sam monolog na putu kući dok je Sandra tipkala po telefonu.

- E jest ti rečenica, svaka ti čast! Pa ti si za istući, ništa više! Ona i balans! – pokušavala me razuvjeriti.

- Pa hajde realno, evo pogledaj unazad šta mi to se otvarilo što sam željela od nekog odnosa, a  u koji sam ulagala vrijeme? Da ne pričam o nečem drugom. -

- Ajde bolan šuti! Ko da je kod mene nešto bolje! Pa pričam li ja tebi o balansu? Ne pričam! Dobro je! -

- Fino ti kažem. Na ovom svijetu postojimo samo radi balansa i što prije to prihvatimo, biće nam lakše! –

Dragi Dnevniče,

Ne volim kad me pitaju geografiju. To je jedna od rijetkih stvari oko koje se osjećam glupo. Od geografije stvarno nemam pojma. Jednom sam čak rekla da bih u Afriku išla preko Švedske. I da je Madagaskar zemlja iz crtanog filma. 

Dragi Dnevniče,

Pored geografije ne volim ni ljude, a ni situacije sa kojima nisam na čisto. To mi, isto kao i geografija, stvara nelagodu. Ne volim kad ljudi nemaju hrabrosti da mi kažu šta misle, osjećaju ili žele u bilo kakvom odnosu koji me uključuje. Ja s druge strane nikad nisam imala taj problem. Nikad mi nije bilo nezgodno priznati šta želim ili ne želim. U čemu se snalazim ili ne snalazim.

Dragi Dnevniče,

Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, ne snalazim se baš najbolje u svojoj ulozi u životu. Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, pokušavam shvatiti šta je to pogrešno u mom pojmanju davanja i primanja u životu. Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, smatram da je sve samo balans među zvijezdama.

Dragi Dnevniče,

Postoje ljudi u mom okruženjukoji vole od života praviti onaj “na daskama”. Da ne kažem da vole pretjerano da glume život. Kad te ljude pitaš kako su, uvijek im je sve super. Malo rade, malo izlaze, ne zamaraju se puno, čitaju samo ono što moraju, slušaju isključivo radio i gledaju opus turskih, meksičkih i indijskih serija na tv-u. Životare. I kad ih pitaš, sve im je super. Ne zamaraju se oni previše filozofijom života. Imaju jesti, piti, imaju internet i vole da s vremena na vrijeme znaju neku gradsku priču. Vole i život “na daskama”.

 

Dragi Dnevniče,

Postoji nešto u mom okruženju što se zove “balkanski mentalni sklop”. To je isto jedna dijagnoza života. Samo totalno suprotna od ove moje. To ti je nešto u dva oblika. Prvi bi izgledao nešto poput ovog: Ja sam muško i sve bih da je onako kako ja kažem. Želim pored sebe ženu koja je divna, krasna, školovana, pametna, da ima posao, da je dobra domaćica, da je majka koja je uvijek uz svoju djecu. Ali da je uvijek onako kako ja kažem. Drugi oblik bi izgledao ovako: Ja sam divna žena, pametna, školovana, imam posao, kuham, perem, čistim, rađam i odgajam djecu, ali niko nema muža poput mog. I šta bi mi sve ovo vrijedilo da on nije pored mene.

Dragi Dnevniče,

Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, ne snalazim se baš najbolje u svojoj ulozi u životu. Iskrena da budem imam hiljadu upitnika iznad svoje glave. Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, smatram da je sve samo balans među zvijezdama.

. . .

- Nema ništa. Apsolutno ništa. Niti se skim čujem, niti koga viđam. Doslovno nema ništa. S knjigom liježem, s knjigom se budim. Prvi put u životu da ništa i nikog ne čekam. Ne postoji odnos od kojeg nešto očekujem. – pisala sam Dini o proteklih nekoliko dana otkako se nismo čule.

 . . .

Dragi Dnevniče,

Danas, kao i zadnjih nekoliko dana, ne snalazim se baš najbolje u svojoj ulozi u životu. Ili mi je dijagnoza mnogo gora nego što sam u početku mislila. U svakom slučaju, ne uklapam se u ovo što ljudi oko mene nazivaju pozornicom života.

- Super! Zamisli da si spoznala da si na ovom svijetu stvorena kao anomalija! Balans je najbolje što ti se moglo desiti! –

Kažem ja, pored Emine, psihijatar je precijenjen.

- Ja bih svašta željela na ovom svijetu, ali najviše da imam samopouzdanja kao ti! – prokomentarisala je nakon mog cjelonoćnog filozofiranja o životu.

- Ajde bolan ne zajebavaj me! Ja ozbiljna, a ti me zajebavaš! Idi bolan! –

 

Dragi Dnevniče,

Danas mi je Naida rekla nešto o čemu razmišljam ostatak dana.

- Joj, ja jedva čekam da ti se u životu pojavi frajer koji će ti okrenuti svijet naopačke, onako kako ti najviše voliš, pa da ti ja počnem pričati o filozofiji i balansu!-

Dragi Dnevniče,

Ne mogu da se ne nasmijem svaki put kad mi kroz glavu prođe Naidina rečenica. Ali dok se ne poklopi među zvijezdama i dalje čvrsto stojim pri onom svom. Ja sam samo i isključivo na ovom svijetu da bih bila balans. Onaj spolni. Da ne bi, ne daj bože, prevagnulo, pa i taj belaj!

10.07.2014.

Princip života, dio drugi

Vjerujem u dimnjačara. Ustvari, vjerujem u hrpu tih sitnih želja koje mi prođu kroz glavu kad ugledam dimnjačara. I svaki put, baš kao i onaj prvi, kad su mi kao djevojčici rekli da dimnjačar ispunjava želje, pokušavam na sebi pronaći metalno dugme. Jer šta ti vrijedi želja, ako nemaš odgovarajuće dugmeda se za njega prihvatiš dok pokušavaš odabrati baš tu jednu, u moru sitnih želja koje ti priolaze kroz glavu.

 

“Brzo, imaš li metalno dugme?”, opipavala sam Lejlu dok smo stajale na semaforu.

-“Ti majke mi nisi normalna. Zamisli neko vidi kako me opipavaš na sred ceste!”, smijala se dok sam se hvatala za njeno dugme od farmerica.

“ Idi bolan štuti, dekoncentrišeš me, ne mogu se odlučiti za želju!”

“ S kakvom se ja benom družim”, smijala se dok smo prelazile cestu.

 

I bi želja. Jedna mala, sasvim djetinjasta  želja. Moja.

 

U šta ti vjeruješ?

 

“Znate šta je moj problem?”,  pokušala sam se nadovezati na jednu priču između hrpe žena za stolom. “Moj problem je, što u životu, uvijek, u svakom momentu, znam šta želim. Konkretno. I ne pristajem ni na šta drugo, ni bolje, ni lošije, nego baš to! A realno, bolje bih prošla da ne znam, pa bih vjerovatno u masi slučajeva prihvatila i neki prosjek. Ovako, uvijek vučem na svoje! Evo konkretan primjer. Mene kad su još kao djevojčicu pitali, ja bih kao iz topa izgovorila kako se nikad neću udati. Eto, isti stav imam i danas. Ništa se nije promijenilo. Kažem vam, oduvijek sam znala šta želim, a šta ne želim!”

 

Dešava se, da sve češće čujem kako sam tema tuđih razgovora nekih žena koje žive po, nazovimo to, standardima koji zadovoljavaju društvo. Škola, posao, brak, djeca. Sve mimo toga ili ne daj Bože ne tim redosljedom, nije prihvatljivo. Zamjeriće ti se. Možda ne danas, ali već sutra, kad ponestane tema uz kafu, hoće.

 

Kapa do poda za sve žene, majke, kraljice. Ali zašto potreba da preispitujete moje?

 

U šta ja vjerujem?

 

U ljubav. Za početak. Iskreno, svim srcem vjerujem u ljubav. Onu čistu, dječiju, na prvi i svaki naredni pogled do kraja života. U obostrano poštovanje. U povjerenje. U prvu jutarnju kafu. U svađu koja ti okrene život naopačke, ali ti otvori oči da shvatiš kako ispred tebe stoji neko za koga se vrijedi boriti. U prvo dobro jutro. I zadnje laku noć. U nespavanje dok taj neko ne uđe u kuću i ne zaključa vrata. I nije bitno ništa, sve dok znaš da ti neko čuva leđa. I ti njemu.

 

Vjerujem u dobre ljude. U bezuslovno prijateljstvo. U Arijanin osmijeh koji zamijeni sunce. U Eminin pogled kad je u nevjerici, a u isto vrijeme se obraduje onom  što čuje ili vidi. U šetnje. U priznanja u zoru. U pisanu riječ. U fudbal. U snove. U putovanja i daleke gradove. U dimnjačara.

 

Kako ti percipiraš život?

 

Zašto si upisala baš taj fakultet? Zašto nisi neki drugi? Zašto sad taj master? To ti nije baš za jednu ženu! Zašto imaš momka? Zašto nemaš momka? Zašto baš tog momka? Zašto ne onaj drugi? Taj baš i nije fin kao onaj drugi! Taj nije za tebe! Kad ćeš se udati? Zašto nisi? Šta čekaš? Misliš li se ti smiriti? Kuda više putuješ? Uvijek si negdje! Tebe niko ne može pratiti! Odakle ti toliki novci? A vrijeme? Što se ne uhvatiš nečeg konkretnog? Prolaze ti godine! Tako se ne živi! Misliš li ti rađati djecu? Ne valja ti to što si sama!

 

Smijem se.

 

“Ajde požuri, ja se bojim grmljavine! Produži taj korak! Samo da pređemo most!, govorila sma Sandri dok nam se kiša već slijevala niz leđa.

“Jao, ona se boji grmljavine! A to što nemamo kišobrane i što bi nam najbolje bilo da se zavratimo kući, umjesto što žurimo prema birtiji, to nikom ništa?”

“Ajde bolan, kad si zadnji put pokisla zbog simpatije?”, smijala sam.

“Misliš kad sam zadnji put pokisla zbog tvoje simpatije? I mi ćemo fakat ovako mokre u birtiju? Jel ti vidiš ovu kosu?”, nastavila je Sandra dok smo trčale po pljusku.

“Vidim! Da! Šta me briga, bitno da se sretnemo!”

 

Vjerujem da život čine sitnice. Samo je nekoliko velikih stvari u životu koje doživiš. Sve ostalo, sitnice. Te sitince crtaju osmijeh. Ili `pak napune oči suzama. Do nas je koje od njih ćemo  nizati oko vrata.

 

Postoje ljudi u mom životu koji su zaljubljeni, koji vole, koji su sklopili brakove, rodili divnu djecu. Ljudi koji su divni roditelji i još divniji prijatelji. Ljudi koji su odlični poslodavci i velike radiše. Ljudi koji vole da putuju, čitaju knjige, gledaju fudbal. Ljudi koji žive život punim plućima.

 

Postoji nešto u životu što se naziva vjerom. Kažu da, svaki čovjek, vjeruje u nešto. Valjda je to priroda čovjeka, ko će ga znati. Kažu, bitno je u životu da znaš i umiješ poštovati ono u šta drugi vjeruju, bez obzira koliko se to kosilo sa tvojim stavovima i uvjerenjima. 

 

Zovem se Ines. Ljudi koji me poznaju, opisali bi me u četiri riječi: Gucci Rush (i to dvojka), fudbal, Mourinho i Chelsea. Ne stanem ja u te četiri riječi, ali eto. Rush kao parfem koji koristim valjda oduvijek, fudbal kao tema u kojoj nadmudrim sve frajere koji ikad počnu s pričom kako jedna žena nema šta da se dotiče iste.  Mourinho kao čovjek mog života i Chelsea kao klub za koji živim. Tako će reći oni koji mi čuvaju leđa.

Zovem se Ines i vjerujem u sve što sebi postavim kao cilj. Život je lavirint. Svi mi biramo svoje puteve. Kako na svim putevima, tako i na ovim životnim, postoje znakovi. Neko ih poštuje, neko ih zaobilazi. Vozačka dozvola je samo ulaznica. Svako upravlja onako kako smatra da je najbolje. Uostalom, ko kaže da su najbolji vozači oni koji postavljaju znakove po putu, zar ne?

13.06.2014.

Princip života

- Šta piskaraŠ? –
-Ma onu neku priču što sam počela prije, haman, dvije godine. Ima nekih 50-ak strana i vazda se vrtim u krug. Nemam apsolutno ideju kako dalje.
- Ubij tu žensku i eto radnje!
 - Kako da je ubijem kad pišem u prvom licu.
- Nikad ne piši u prvom licu!
- Moram, znaš da ja ne znam drugačije. Uostalom, eto imaš ideju, piši ti.
- A ne, ne! Ja sam u mjesec dana napisala dvije priče. Narednih pet mjeseci odmaram. Iscrpila sam svu inspiraciju.
 - Ja ću ovo da ostavim i da pišem blog. Spoznala sam nešto o sebi u ovih par dana!
- Jesi u policiji? Priznaj da su te uhapsili tamo!
- Nisu! Barem ne još!
- šta si spoznala? Mozda ja to vec znam o tebi!
- Pisaću, lakše je tako.

. . .

Emina je, ako pogledam iza sebe, uvijek bila najbolji emocionalni oslonac u mom životu. Kad si neko poput mene, pa živiš jedan normalni "ovozemaljski" život čvrsto na nogama dok ti je glava konstantno u oblacima trudeći se da od svega napraviš bajku, Emina je idealan balanser. "Ajde sad, dobro je, pretjeruješ!" ili "Mislim da je više nema smisla, prestani" tip osobe. I uvijek upali. Koliko god smatrala da sam u pravu i da treba da tjeram po svome, nakon svake njene rečenice sjednem i ponovo razmislim o svemu. Emina je neko s kim se non-stop tipkam. Neko ko u svakom momentu zna šta radim i o čemu razmišljam. Često puta znam reći da nekad bolje zna šta mislim i osjećam nego ja sama. Sve što ikad istipkam, prvo pošaljem joj da pročita. Koliko god da nas stvari, ljudi i emocija vezalo, ona uvijek uspije da stavi objektivnost u prvi plan. I Emina piše. Sve što napise pošalje meni. I bez obrira što ima najbolje priče, nikad ne završe dalje od mog inboxa. Ali obećavam, sve ću ih jednom objaviti. Bez da ima pojma o tome.

. . .

Jedna od onih sto nikad nije imala problem da kaže šta misli i uradi šta želi. Koliko god, ponekad, posljedice bile bolne i neugodne, ponajviše za mene, uvijek bih se radije kajala za nešto sto sam rekla ili uradila, nego kasnije žalila zašto nisam. Kajem se dan, dva, pet, godinu i u jedom momentu prestaneš. Postane ti svejedno. Osjećaj da si možda nešto trebao, a nisi ostaje puno duže. Definišem ljude. Možda zvuči grubo, ali od samog momenta upoznavanja s nekim, sortiram ga u kategoriju. Iz jednog prostog razloga: Da bi se s bilo čim u životu znao nositi, to nešto ili tog nekog trebaš definisati. Šta si ti meni? Jedna od onih što ne voli ništa na pola. Čokoladu ne dijelim na pola. Ne volim situacije na pola niti bilo kakve nedorečene emocije. Ono što prezirem najviše su ljudi na pola. Definišem ljude. Znam da zvuči surovo i tupo, ali život me naučio da samo tako mogu biti sretna. Sve ostalo, nedefinisano i neposloženo stvara mi tjeskobe. Čini me nesretnom.

. . .

Ja sam Ines i definišem ljude. Nakon sto nekog izdefinišem, svrstam ga u kategoriju kojoj pripada. I dalje surovo, znam. Spontanost nije osobina koja me krasi. Naprotiv. Stvari koje ne mogu kontrrolisati i situacije čiji ishod ni u kom pogledu ne zavisi od mene, čine me nervoznom. Možda stvarno nešto ima u tim osobinama horoskopskog znaka koje pokupiš s datumom rođenja i položajem zvijezda u momentu kad kročiš na ovaj svijet. Ja sam Ines i mogu slobodno reći da je definisanje, kategorisanje i slaganje princip po kojem živim. Sve na svom mjestu, u svakom momentu. Po bojama, veličini, abecednom redu. Spontanost? Spontanost nije nešto što me čini sretnom. Evo naprimjer putovanje. Za većinu ljudi savršen način za, kako bi to nas narod rekao "puštanje mozga na pašu". Ako se kojim slučajem, neko odluči putovati sa mnom prvenstveno mora mnogo da me voli. Nakon toga treba da ima konjske živce ili da voli planirati i raditi stvari onako kako su isplanirane. U suprotnom, imamo problem. Jer neko poput mene, prije nego što krene na bilo kakvo putovanje, mora da ima koncept kompletnog puta. I nije bitno da li je to odmor, posao ili nešto treće. Uvijek postoji plan. Lista. I to me čini sretnom. Ništa spontano, ništa na pola, ništa "Skontaćemo to kad dođemo tamo".

. . .

U životu me učili da uvijek kažem šta mislim. Da branim svoje stavove. Da ništa u životu nije sramota, ako je časno i iskreno. Učili me da budem dobar čovjek. Da uvijek saslušam drugu stranu. Da nikad ne potcjenjujem ljude, da nije bitno ni ko si ni šta si dok god si dobar čovjek. Naučili me da uvijek dajem najbolje od sebe, da nikad ne prestanem slijediti svoje snove. Ni onda kad drugi čine sve da ih poljuljaju i učine malim. Sa svojih 28.godina smatram da sam dobar čovjek. Čovjek koji funkcioniše po principu "U startu definiraj..."

. . .

Šta sam ja tebi? Prijatelj, poznanik, ljubav, ljubavnik, radni kolega, slučajni prolaznik za kojim si se okrenuo zbog parfema, nakita, cipela, torbe... . . . Spoznala sam bitnu stvar o sebi. Na pola ljudi, situacije i odnosi čine me nesretnom. Na pola ljudi, u većini slučajeva, tjeraju me da poletim nekom drugom jatu. Nekom toplijem jugu. Pa i onda kad je sreća samo prividna stvar. Na pola situacije unose nemir u moj život. Komplikuju nepotrebno odnos, koji, da je definisan u startu nikad ne bi doveo do tih istih komplikacija. Guše me nedovršene stvari. Guše me ljudi koji, između crnog i bijelog uvijek biraju sivo. Sivo me čini nesretnom.

. . .

Koliko god hladno zvučalo, smatram da sam život spoznala u momentu kad sam počela sortirati stvari oko sebe. Ljude, s druge strane, pokušavam kategorizirati isključivo radi boljih i iskrenijih odnosa. Kad nekog volim, kad je neko bitan, tom nekom sam dostupna 24/7. Ne postoji "nemanje vremena" koliko god bila u gužvi i kakav god problem imala. Ljudi koje volim znaju kako razmišljam, šta i prema kome osjećam, kakvi su mi stavovi, sta me čini sretnom. Ljudi koje volim znaju da ih volim.

. . .

Nikad nisam imala problem da kažem šta mislim i osjećam u datom momentu. Često podvlačim da čvrsto stojim iza svake svoje rečenice. Ne postoji nista loše ni sramotno u tome da nekom kažete sta mislite i osjećate. Učili me iskrenosti. Sa mnom, u svakom momentu, znaš na čemu si. I to me čini sretnom.

. . .

Ako ti je neko poput Emine najbolji prijatelj, uvijek si prisutan punim plućima. Nikad nećeš dozvoliti da se stvari podrazumijevaju. Nikad nećeš dozvliti da taj neko bude u drugom planu, stavljen na pauzu. Kad ti je neko ljubav, trudićeš se svakodnevno da mu ugodiš, učiniš ga sretnim. Zagrliš. Poljubiš. Ako ti je neko s druge strane ljubavnik, onda se moras nositi s činjenicom da tu osjećajima nema mjesta. Ako ti je neko usputni prolaznik, pozdravićeš ga u hodu i nakon par minuta zaboraviti sa si ga sreo. Ako stvari možeš učiniti crnim ili bijelim, nikad ih nećeš  bojiti u sivo. Jer sivo tjera ljude poput mene. Tjera ih u neke drukčije topline. Možda prividne, možda sutra razlog za kajanje, ali ih otjera.

. . .

Ja sam Ines i funkcionišem po principu "U startu definiraj...." Sve ostalo zbunjuje, cini zivot komplikovanim, nesretnim. A ja najvise na svijetu volim kad se smijem.

P.S. Ne volim ni pisati na pola, pa se izvinjavam jer laptop na kojem sam ovo piskarala ne poznaje slova sa kvaČicama. Ali imam ja svoju Eminu.

25.05.2014.

Onako neplanski. Slučajno.

Voljivo. Tako bih, da me neko pita, opisala svoje trenutno stanje uma. Zaljubim se u Maj svake godine iznova. Zaljubim se u miris opranih ulica u rano jutro kad su jedini svjedoci psi lutalice. Zaljubim se u crvenu ružu u mahali koju kradom uberem u gluho doba noći, na povratku kući, baš kad svi spavaju. Zaljubim se u šetnje pored izloga, miris kafe na balkonu.

Sinoć sam se eto, zaljubila, onako neplanski, slučajno, u jedne bijele starke.

 

. . .

 

Nekad u ovo doba prošle godine, dobih na poklon fotografiju. Veliki, crno-bijeli sat. Pariz. S posvetom.

Kad si nekom bitan u životu, taj neko ti kuha kafu bez da te pita kakvu kafu piješ. Kad si nekom bitan u životu, postoje stvari koje ga asociraju na tebe. Zaljubljena u satove i Pariz pomislih na momenat da sam Neko bitan.

 

. . .

 

U jedan od top tri osjećaja na svijetu ulazi onaj kad se spremaš za nekog ko je bitan. To kompletno prevtanje ormara koje završi na podu, krevetu, hodniku,  a ti u većini slučajeva izađeš u najdražim farmerkama i majici jer naravno nemaš ništa da obučeš shvatamo samo mi žene. Pa odabir mlijeka za tijelo, parfema, šminke, torbe, cipela. I onaj osmijeh dok zaključavaš vrata na izlasku kojim pokušavaš prikriti svu tremu koja se, eto,  baš u tom momentu popela u grlo.

 

. . .

 

Sjećam se koliko sam dugo birala ram za tu istu fotografiju. Šta je to na svijetu dovoljno lijepo da ograniči jedan svemir na kojem piše:  “Ovo me podsjetilo na tebe.” Bila sam Neko bitan.

 

. . .

 

Dok nanosim parfem razmišljam o tome koliko volim majske noći. Obuvam najdraže balerinke s mašnom. Jedna od onih noći kad je dovoljan samo osmijeh i prisustvo.

 

. . .

 

I više nije jedini problem samo okvir za fotografiju. Sad već nastaje i problem gdje postaviti istu. Mjeriš, razgledaš, ocjenjuješ. Mjesto mora biti jednako savršeno baš kao i sama fotografija. Ta fotografija je svemir iz koje svakodnevno crpiš inspiraciju. U tom svemiru, ja sam Neko bitan.

 

. . .

 

Dok Naida  otvara novčanik, ne mogu a da ne primjetim dvije fotografije. Pomislim kako sam odavno prestala susretati ljude koji nose iste u novčaniku. Ili sam prestala obraćati pažnju. Valjda su došla takva vremena. U novčanicima nosiš novce, kartice, uplatnice od banaka o izmirenoj rati kredita. Kome je do fotografija?  Njoj? Meni? Prenem se na momenat. To je Njen svemir.

 

. . .

 

Nedavno sam skinula fotografiju sa zida. Kad ti je neko bitan kuhaš mu kafu bez da ga pitaš kakvu, jer ti to već znaš. Kad ti je neko bitan crtaš mu osmijeh na komadu papira, prljavoj šajbi od auta, u pijesku, na prozoru… Kad ti je neko bitan ne postoji ni dan, ni noć, samo vrijeme između rečenica, osmijeha, pogleda, dodira. Šutanja. Kad ti je neko bitan, sagradiš mu svemir.

 

. . .

 

Onako neplanski, slučajno, zaljubim se jedne bijele starke. Onako neplanski, slučajno, te iste starke poprati i jedan osmijeh. Drugi, treći. 

 

. . .

 

U top tri osjećaja na svijetu ulazi i onaj kad se ujutro probudiš i shvatiš da ti više ne smeta praznina na zidu.

 

14.05.2014.

Pišeš mi se.

Par noći unazad, jedan dečko kojeg od milja nazivam Simpatijom, reče kako sam simpatije trebala prerasti davno, još u srednjoj školi. Kako u momentu dobih potrebu da se objasnim, ali kako s druge strane nije bilo ni vrijeme ni mjesto za razgovor, otvorih rokovnik i ispisa pozamašno štivo. I tako gluho doba petka veče posta ni više ni manje nego vrijeme radnje nastanka ovog ružičastog bloga.

Pa simpatijo, pišeš mi se.

 

. . .

 

Ajmo ispočetka. Kad sam odlučila da svoje prve korake napravim na stadionu, da budem preciznija nekih 100 metara od istog, ali što moj ponosni tata nikad ne bi priznao, trebalo je znati da od mene nikad neće biti tipične žene sa manirima. Koliko god se moja divna majka trudila da me nauči lijepom ponašanju, ljubavi prema lijepom, suknjicama, lakiranim cipelicama i šlinganim kragnama, sve je padalo u vodu kada bih se dočepala lopte. Odrastati u mahali sa deset dječaka značilo je da u svakom momentu trebaš da brzo trčiš, skačeš sa abnormalnih visina za jedno dijete i ono najbitnije,  da znaš šutati  loptu. Kad bih kojim slučajem poželjela da slušam muziku, čitam knjige ili nosim suknjicu, bilo bi to u vremenu kad bi trajala škola. Dječake sam doživljavala isljučivo kao saveznike u igrama, koje su u najmanjem broju slučajeva bile za djevojčice. I nije mi to smetalo. Čak što više, osjećala sam se da im mogu parirati.

 

U školi sam uvijek bila tipični primjer štrebera. U prvoj klupi, sa najljepšim rukopisom u razredu, predstavljala sam  primjer reda, rada i discipline. Školu sam doživljavala kao obazu koju moram odraditi besprijekorno kako bi ostatak slobodnog vremena provela u igri.

 

. . .

 

“Ines, prestani se ljutiti i vrati se nazad. Izaziva te samo zbog toga jer mu se sviđaš. Vjerovatno si mu simpatija!”

“ Nisam mu simpatija. Prestani. Izaziva me zato jer mu ne dam loptu!” galamila bih dok bi se izuvala u hodniku. Mama se trudila ostati ozbiljna, iako sam masu puta vidjela kako se smije dok mi objašnjava da sam jedina djevojčica u društvu.

 

. . .

 

Sjećam se svoje prve simpatije. Imala sam pet godina i obožavala sam gledati Nindža kornjače. Ustvari, ja sam bila sigurna da ću jednog dana biti dio tima koji se krije negdje u kanalizaciji grada kojim se svakodnevno šetam s mamom i tatom. Moja simpatija bio je, ni više ni manje nego Goran Kričković, frajer koji je preveo crtani film na tadašnji Srpsko-hrvatski jezik.  I svaki put kad bi išla odjavna špica po završetku crtanog filma u kojoj bi muški glas rekao: “Preveo i prilagodio Goran Kričković” , ja bih ponosno uskliknula da je to moja simpatija. Sjećam se da mi je kasnije, simpatija bio i Goran Ivanišević. Ne znam je li bilo zbog imena ili mi se Goran Ivanišević stvarno sviđao. Biće da je to bila neka faza Gorana u mom životnom razdoblju između pete i osme godine.

 

Već u osnovnoj školi počela sam voditi dnevnik u kojem sam svakodnevno opisivala svoje simpatije. Curt Cobain, Brad Pitt, Paolo Maldini, Gabriel Batistuta.

Kad malo bolje razmislim, ništa drugačije nije ni sa dvadeset osam, osim činjenice da ne pišem dnevnik.

 

. . .

 

Zovem se Ines i imam dvadest osam godina. Sa dvadeset osam godina sakupljam Panini sličice za Svjetsko prvenstvo. Svakodnevno se nalazim s ljudima koji sakupljaju iste. Svake nedelje sam dio ekipe koja satima sjedi u gradu kraj Djevojke i razmjenjuje duplikate. Mnogi će reći da sam to trebala prerasti nekad u srednjoj školi. Ja tvrdim da nema veće dragosti od otvaranja paketića sa sličicama  i dobitka te baš jedne sličice koja ti treba.  Sa dvadeset osam godina obožavam diznijeve crtane filmove koje mogu gledati po stotinu puta. S dvadeset osam godina sam se šetala po Diznilendu sa Miki Maus ušima  na glavi. Bio je to jedan od najsretnijih dana u mom životu. Sa dvadeset osam godina nosim mašnu u kosi i obožavam roza boju. Da mogu, sve divne stvari na svijetu obojala bih u roza.

 

. . .

 

Simpatija je neko ko svojim temperamentom, načinom razmišljanja i pokretima, učini da se osmjehneš, a da toga nisi ni svjestan. Neko ko vas, tim istim temperamentom, razmišljanjima i pokretima podsjeti na vas.

Simpatija je neko zbog koga u ruke uzmeš rokovnik i olovku jer želiš da pišeš.

Simpatija je neko zbog koga stojiš u redu za čokoladu s porukom, iako znaš da će ta ista čokolada stajati u ladici.

Simpatija je sinonim za lijepo. Simpatija je sinonim za osmijeh. Za inspiraciju.

Simpatija je neko o kome pišeš, a on o tome nema pojma. Ili ima, a pravi se da nema.

Eto, to je simpatija.

 

 

30.03.2014.

“Tipično” ženski.

Sanjam ja, prije nekoliko, Davida Beckhama. Bio bi to, sasvim normalan san za jednu tipičnu ženu, osim što u mom slučaju ništa nije tipično. Elem, sanjam ja tako, doselio se David Beckham u moju mahalu i vidim ja čovjek izašao na ulicu da trenira. Uđem ja u kuću, nađem njegovu knjigu i krenem prema njemu po autogram. Fino ja priđem čovjeku, on se nasmije, ja mu pružim knjigu da on potpiše i pitam ga zašto Manchester igra loše ovu sezonu. I fino meni David sve objasni. Kako je Manchester jedna velika porodica, kako oni vjeruju u Moyesa  ida za svaku promjenu treba vremena. Potpiše meni David u međuvremenu  knjigu i ja se eto, nekim čudom, zahvalim i zavratim kući.

. . .


“Izvini, a nije bilo Mourinha kad si odlučila da sanjaš te svoje sexy selebritije?”, smijala se Emina dok sam joj prepričavala san.

“Pobogu šta mi se dešava? Jesam li ja ikako normalna? Sanjam Davida Beckhama i sve što me interesuje je zašto Manchester slabo igra?”

“Ja inače ne znam šta bi mi bez tog objašnjenja! Baš nek` si pitala!” i dalje je koristila svaku priliku da od mog sna napravi zajebanciju.

“U kom momentu sam ja izgubila smisao za tipične ženske snove?”, smijala sam se.

. . .


Uvijek sam, po završetku naših ženskih kafa na kojima je svaka od nas prepričavala razgovore i situacije sa trenutnim frajerima sa kojim smo bile u nekim relacijama, znala reći, da je za nas Sex i grad precijenjen. Osim što u kompletnoj priči nikad nisam shvatala na koju foru žena koja piše dvadeset redova kolumne za neki sedmični časopis ima love za sve te Loubatin i Jimmy Choo cipele, zamjerala sam i (ne)maštovitost producenata kad su u pitanju situacije vezane za frajere.

Jednog dana, napisaću best seler roman, na osnovu onog što smo čule, vidjele i doživjele.  Obećavam.

. . .


Priča broj 1.

“Tipična” ženska priča broj jedan počinje u ljeto prošle godine. Ona, umorna od kojekakvih relacija sa pripadnicima suprotnog spola, koji nekim čudom izgmižu ispod istog kamena i dogmižu do nje, odluči se da će godišnji odmor ili ono što je ostalo od njega, provesti sama, na Jadranu. Da je krivo more, shvatit će mjesec dana kasnije, kad je, na kućni telefon nazove Francuz. Od kud Francuz, odakle mu broj telefona i šta uopće hoće, zauzeće jednog dana posebno poglavlje budućeg best selera. Obećavam.

Naravno, čovjek koji vjeruje da je svijet divan, da ljubav nema granice i da se sve u životu završi ko španska sapunica, zamislio bi da njih dvoje sada šetaju Parizom, držeći se za ruke, dok u pozadini svijetli Toranj u Ajfela, ali se ispostavi da čovjek ima ženu i da bi on sve, a ustvari ne zna šta bi. Rekla bih sad: “Tipično muški!”, ali neću jer ovo je ipak, tipično ženska priča, pa neka takva i ostane.

. . .


Priča broj 2.

Ova “tipična” ženska priča broj dva počinje njenom promjenom posla prošle godine. Nakon što je godinu i pol dana putovala sa jednim od najpoznatijih bendova na planeti, odlučila je da je vrijeme za povratak kući. Ono što je godinu i pol dana činilo njen život bajkom, odlučila je da ostavi iza sebe i vrati se tipičnoj balkanskoj realnosti. Igrom prilika, na povratku kući, dobila je ponudu za jedan jako kreativan posao koji se, u ovom momentu njenog života, činio kao idealna prilika kako bi zaokupirala misli. Da skratim priču, koju ćete svakako jednog dana čitati (kad pribavim autorska prava aktera), ženi u život uđe ni više ni manje nego jedan Sarajlija. Bar ga mi tako od milja nazvašmo. Bivši fudbaler koji odluči da sad bude uspješan bankar, okrenu već okrenuti svijet naopačke.   Sex i grad kažete? Čekajte samo moj budući best seler koji počinje rečenicom “A jel zna neko kako je igrao Željo?”

. . .


Priča broj 3.

“Tipična” ženska priča broj tri zauzima mjesto daleko izvan naših granica. Ona, žena koja je u životu posložila apsolutno sve kockice. Fakultet, posao, stan, društvo, život općenito. Žena koja nikad nije voljela da se veže za mjesta i ljude u prolazu. Sve do momenta dok nije odlučila da će život započeti na jednom, stalnom mjestu, uz stalan posao i ljude oko sebe. On, frajer koji je ispunjavao sve ono što je ona ikad tražila u suprotnom spolu. Osim što je bio par godina stariji od nje, bio je njeno ogledalo. I imao je jednu posloženu kockicu više, djevojku. Sve bi ona to batalila kao i svaki put u životu kada je riječ o frajerima koje je ostavljala iza sebe mijenjajući život svakog puta ispočetka, da on nije bio taj koji joj je u svakoj minuti, svakoga dana, poklanjao konstantnu i neisprekidanu pažnju. A toga se teško odreći. Možda i najteže u životu.

. . .


Priča broj 4.

Žena koja je uvijek u životu, igrom prilika, bivala zaljubljena u mađe frajere od sebe. Žena koja je, otkako je završila fakultet bila jako uspješna u svom poslu. Samostalna, vrijedna, pametna, neko ko je čitav život bio aktivan u sportu, putovao i širio vidike u svakom pogledu. Žena koja se i ovaj put ludo zaljubila u Njega. On je bio dosta mlađi od nje. Još uvijek na fakultetu, sa hrpom snova koji se vežu za neka druga mjesta, neki drugi život, daleko od ovog ovdje, ovog njenog koji je izgradila. A bili su ljudi moji ludo zaljubljeni. 

. . .


Moja priča.

I ja sjedim na tim “tipično” ženskim kafama. Ja sam Ines. Navijam za Chelsea. Ustvari “navijati” i ono kako ja doživljavam Chelsea ne ide u istoj rečenici. Ali eto, rećićemo da navijam za Chlesea. Imam i simpatiju. Da simpatiju. Možda sam i jedini predstavnik vrste koji osim što u snu vodi dijalog s Davidom Beckhamom umjesto da ga skida, koristim i riječ simpatija. Simpatija navija za Manchester. Da, možda se univerzum stvarno igra sa mnom, a?

 

Tipično ženski sam se prije nekoliko dana zaljubila u cipelice. Jedne divne, tamno plave, lakirane. I sad svaki dan, ljubujem s njima u izlogu. Nekako mi super, svaki dan kad prođem pored izloga, pogledati da li su još uvijek na istom mjestu.

“Ostanite tu još malo…” pomislim svaki put prije nego što se okrenem i nastavim.

Samo jednom u životu sam željela čuti tu rečenicu. “Ostani tu još malo. Minutu, sat, dan, noć, sedam.”

Nisam. Danas znam da nisam ni trebala.

 

Ja sam Ines i moje priče nikad nisu tipične. Ljudi koje volim nisu tipični. Kao takvi, ni njihovi životi ne mogu biti. Njihovi životi su i  moji životi. Zato uvijek imam potrebu da pišem o njima.

 

I ko zna, možda se u ovom mom netipično ženskom životu, iznenada desi da i ja svojoj Manchester simpatiji budem Chelsea simpatija. Ko zna!


Noviji postovi | Stariji postovi

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
<< 12/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
56862

Powered by Blogger.ba