beats by dre cheap

Život priča priče. Ja ih ponekad zapišem. Da se podsjetim da vjerujem s razlogom.

Ko bi rek`o da će meni, ikad u životu, tema za pisanje biti George Clooney. Prvo, jer nikad nije bio jedan od glumaca koje sam gotivila, drugo jer nisam fan filmova koje je snimio, a treće i ono najbitnije među ženama (a danas Boga mi i među većim dijelom muške populacije) čovjek mi uopće nije fizički privlačan. Baš zbog toga ni u najljuđim snovima (poput onih gdje molim Davida Beckhama da mi potpiše knjigu i objasni zašto Manchester igra ovako loše) ne bih pomislila da ću o Clooneyu.  I eto, umjesto o Beckhamu, ja ću malo o Georgu, tačnije o odabranici njegovog srca zbog koje sam odjednom dobila želju da završim još jedan fakultet. Motiv više, za korak dalje.


Sjedim prije nekoliko dana na kafi i slušam priču. Priču koja mi se mora po glavi toliko da odlučim sjesti i pisati. A nisam odavno. Ima skoro dva mjeseca.


Djevojka koja je čitav život rasla u porodici u kojoj se poštuje vjera. U porodici koja živi po vjerskim načelima. Skromno, pošteno, vrijedno, uvijek sa dobrom namjerom u svemu što radi. Djevojka koja je, poštujući roditelje i kuću u kojoj je odrasla, bez obzira na bunt koji se probudio još u ranoj mladosti, bila spremna odreći se ljubavi. Vjerovanja i načela prodice bila su joj ispred svega.


Ništa nije važnije od onog što su me učili u kući. Bez obzira gdje živim i koliko se društvo činilo drugačijim i modernijim danas. I ma koliko svako od nas u jednom životnom momentu postane samostalan i izađe iz okvira razmišljanja svojih roditelja, nikad ne zaboravljaš ko si i šta nosiš iz kuće u kojoj si odrastao. To se u mom svijetu naziva poštovanjem.


Tako se postavila i djevojka iz priče koju vrtim u glavi danima. Nakon što je dečko pozvao van.


Shvatanja sam da dvoje ljudi trebaju da grade život bez bilo kakvih predrasuda. Vjerskih,. Rasnih. Polnih. Ako je ljubav ono što te pokreće, nema te sile koja je može zaustaviti. Može je usporiti, zakomplikovati, ali na kraju, ljudi su ti koji ili vjeruju ili ne vjeruju.


Ja sam jedna od onih što vole da slave. Sve. Ako postoji bilo kakva sitnica, datum, poludatum, ja ću to uzeti kao razlog za slavlje. Odlučila sam da ova priča zaslužuje da se proslavi. To i George Clooney. Mada moja djevojka iz priče i George nemaju ništa zajedničko.


Razlog zašto djevojka iz moje priče nije pristala na izlazak sa dečkom koji joj se sviđao i kojem se ona sviđala bio je taj što njeni roditelji nikad ne bi prihvatili da ona bude sa čovjekom koji je druge vjere. Zvuči surovo, jer ipak je ovo moderno društvo u kojem živimo i svakim danom se borimo protiv bilo kakve diskriminacije, ali u suštini, jako realno. Kad odrastaš po životnim principima kao što su vjerski običaki u korjenu tvog postojanja, to je onda nešto poput stla života, kako bi današnje društvo moderno definisalo. E pa njen stil života totalno se razlikovao od njegovo. Osim ljubav. Ljubav im je bila zajednička, obostrana. Bila je iskrena od samog početka, objasnila muje da bez obzira koliko se on njoj sviđao, njeni roditelji nikad ne bi pristali na to. Mama, tata, brat, sestra, to bi povrijedilo sve ono što oni žive i grade. Zato je najbolje da mu odmah kaže da se ona nikad ne bi usudila povrijediti ono njihovo, sveto, ma koliko ona bila drugačija.


Uvijek u životu pokušavam racionalizirati stvari do najjednostavnijih dijelova. Život me naučio, da ako hoću da budem realna, stvari moram pogledati prvo iz onih uglova koji mi se najmanje sviđaju i koji me najviše bole. I tek onda kad prihvatim loše, mogu da izvučem i proslavim ono dobro.


Imam 29. godina i još uvijek živim sa roditeljima. Imam i mlađu sestru koja je za svojim snovima otišla prije 10. godina. Sa svojih 15. Često znam reći da se moja mama nikad nije oporavila od toga, ma koliko uspješno i sretno ona gradila život daleko od porodičnog doma. Tata je to prihvatio od samog početka, racionalizirajući isto kao i ja, do najednostavnijih dijelova, uzimajući iz toga samo ono dobro.  Isto tako znam reći da nakon Arijaninog odlaska od kuće, moj najteži korak biće upravo taj. Otići iz doma u kojem živim 29. godina.


Već unazad par mjeseci svakodnevno razgovaramo o tome da je vrijeme da se osamostalim. U smislu da je vrijeme za neke moje kvadrate. Mimo porodične kuće.


Razmišljam o tome šta sve nosim sa sobom. Razmišljam šta sam sve naučila. Ili šta sam možda propustila naučiti. Razmišljam da gdje god da odem, uvijek ću se voditi principima koje sam naučila u porodičnoj kući.


Nakon što je dečku objasnla svoje razloge zbog kojih ne bi trebala izaći s njim, dečko je bez truna razmišljanja rekao da će promijeniti vjeru. Ne dolazi u obzr, bilo je prvo što je rekla. Ne bi nikad željela da neko zbog nje mijenja vjeru. Vjera je nešto što radiš isključivo zbog sebe, ne zbog nekog drugog. Nikad to ne bi dozvolila. Nisu je tako učili. Ne želi to. To što on radi nije ispravno. Ne ako je to samo zbog nje. Ne iz tih razloga.


Razmišljam, šta je nešto što je neko uradio za mene. Imam 29. godina i odgovorno tvrdim da nema situacije, one muško-ženske u kojoj se nisam našla. Ako život ptiča priču, mojih 29. godina bi se moglo unovčiti. Šta je neki frajer uradio za mene? Iskreno? Bez bilo kakvog interesa? Nemam pojma!

“Zamisli, čovjek bi zbog žene promijenio vjeru! Ali pazi, to samo da ona izađe s njim!”

“Ines, to nije tako jednostavno kao što se čini. On je godinu dana doslovno učio i prakticirao vjeru. Tu se i polaže neki ispit, koji opet nema veze sa učenjem koliko sa namjerom, voljom, posvećenošću!”

“Ne znam, zbog mene frajer nije pročitao ni knjigu koju obožavam!”

Gledam sinoć neki film u kojem frajer pita zar stvarno treba znati krvnu grupu svoje žene. Ne trebaš, pomislim, ne zna je ni ta žena vjerovatno!

Da skratim priču, ako je to uopće moguće, dečko je promijenio vjeru.

“I pazi sad, zamisli da mi je nakon toga rekla da neće s njim izaći!”

“Ines!”

“Pa samo kažem, sve nosi rizik!”

“Valjda neke stvari u životu želiš bez obzira na rizik koji nose! Za neke stvari uradiš sve, bez obzira koliko koštalo. Na kraju, ko ti može reći sa sigurnošću da će bilo šta u životu uspjeti?”


Istina. Ali vidiš, njima je uspjelo. Djevojka iz moje priče je danas sretno udana žena. Zaljubljena. Voljena. Sa čovjekom koji je učinio sve da budu sretni. Djevojka koju roditelji podržavaju u svemu što radi, pa i u braku. Sada još više (ako je to uopće moguće kod roditelja, valjda tog doziranja nema, tako kažu) jer znaju da su uspjeli odgojiti dijete koje ih prije svega poštuje, ma koliko buntovna bila.

 

Dvadeset devet godina živim sa mamom i tatom. Tata je cijeli moj život moj najveći idol. Mama me s druge strane naučila svemu lijepom u životu. Dok me tata učio da razmišljam kao muškarac, mama je s duplo više truda usađivala sve lijepo što priliči jednoj ženi. Dvadeset devet godina ispunjavaju sve moje želje. Velike, male, smiješne, pogrešne. Nikad se nisu mješali u moje odluke. Uvijek bi mi čuvali leđa ma kakv put odabrala. Nikad mi nisu nametali svoje stavove. Možda baš zato ima toliko toga u ovoj ludoj glav. I bez obzira koliko godina da imam, ma koliko daleko ili blizu živjela, s kim god odlučila da živim, ma šta god u životu krenem uraditi pomislim “Šta bi rekli mama i tata na ovo?”

Možda iz tog razloga slavim ovu priču.


A šta je neki frajer uradio za mene? Iskreno još uvijek ništa vrijedno priče. Možda neko negdje čita šta pišem ili gleda Chelsea samo zbog mene. Možda!


Ja sam Ines i vjerujem da za neke stvari treba rizikovati. Pogotovo ako postoji trun šanse da ćeš nakon što rizikuješ biti sretan. I vjerujem da se najbolje stvari u životu čekaju. Reče vam žena koja je jednu kafu i čokoladu čekala deset godina. Ne vjerujete mi? Nema veze! Bitno da sam dočekala.


A tu je i Clooney. Rizikovao je čovjek da ga zasjeni žena. I bi žena! I to kakva žena!


Život priča priču. Ja sam tu da poneku zapišem. Da se podsjetim zašto vjerujem u lijepo. I zašto slavim sve što je sinonim za lijepo.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
http://papirtrpisve.blogger.ba
06/10/2014 16:16