beats by dre cheap

Dedicated to everyone who wonders if I 'm writing about them, I am.

Jednom davno, tačnije prije 29 godina, rodila se djevojčica po imeni Ines. Bila je to, naizgled, još jedna tipična djevojčica na ovom svijetu, koja je vjerovala u dobre ljude i lijepu riječ. Ta ista djevojčica danas, nakon dvadeset devet godina, piše priče. O dobrim ljudima. I lijepim stvarima.

 

- Obećaj da nikad nećeš pisati priču o meni. Obećaj!

- Pobogu koliko puta sam ti do sad to obećala? Hiljadu? Sto hiljada?

- Ali moraš priznati da su moje priče najinteresantnije!

- Priznajem! Baš zato ih i ne pišem! Zar ti misliš da bi moj ego podnio da ljudi žele više     slušati tvoje od mojih priča? Da ti žene stoje u redu ispred kuće preko mojih leđa? E neće da može! Pa nisam ni ja tolika bena!

- Znao sam da si ljubomorna! Znao sam!

 

. . .

 

Niko i ništa na svijetu ti ne može nacrtati osmijeh kao frajer. Kad kažem frajer, mislim na onog koji se sviđa toj istoj ženi. U ovom slučaju Njoj. Gledam u taj osmijeh i pokušavam se sjetiti šta je bila zadnja stvar koja mi je nacrtala takav osmijeh. Tačnije koja rečenica. Moje osmijehe najčešće crtaju rečenice.

 

- Pa da, čim ti se javi simpatija, čim si zadala štikle u grad,- nisam mogla odoljeti da je ne zadirkujem dok sam je čekala na ulaznim vratima. Smijala se. Onako kako se smije zaljubljena žena. Pogotovo kad to ne želi priznati.

- Hej ljubav čini čuda,- išla je linijom manjeg otpora. Znala je da ću čitavu noć potencirati taj njihov razgovor koji se odigrao prije našeg izlaska.

 

I dalje se pokušavam sjetiti zadnje stvari koja mi je nacrtala taj jedan, zaljubljeni, osmijeh.Nije to bilo kakav osmijeh. On nema veze sa onim svakodnevnim smijanjem. To je jedan od onih nekontrolisanih razvlačenja usana kojeg uopće nisi svjestan. Nemaš pojma da se smiješ dok ti neko drugi ne skrene pažnju na isti. I tek onda, kada postaneš svjestan, taj osmijeh postaje još veći, iznoseći na površinu sve ono što u momentu osjećaš. Tek tad postaješ svjestan i osmijeha i razloga. Eto, to je taj jedan osmijeh. Osmijeh zaljubljene žene. Znam i ko ga je zadnji nacrtao. Prođe godina. I malo jače.

 

. . .

 

Djevojčica po imeni Ines čitav svoj život vjerovala je u izazove. Izazovi su bili nešto što je pokreće. Vrlo često, ti isti izazovi, stajali su iza njenih osmijeha.

 

. . .

 

- Tačno ti zavidim na tom osmijehu. Šta bih dala da se zaljubim!

- Ajde dobro te više! Prvo, nisam pet godina imala simpatiju, da ne pričam o nečem drugom.

Istina. Nisam je vidjela da se tako osmjehuje već dugo. Pogotovo na spomen nečijeg imena. Idealan razlog da je zadirkujem u svakom momentu.

 

. . .

 

Ona ista djevojčica sa početka priče obožavala je druženja sa ljudima koje voli. Ta djevojčica je, kad bi joj se neko svidio, učinila sve da taj neko postane dio njenog života. Da se druži. Razgovara. Razmjenjuje mišljenja. Bude izazov. I osjeti izazov. Onaj mentalni. Onaj zdravi, životni, izazov koji te tjera da budeš bolji čovjek. Ona ista djevojčica sa početka priče nije podnosila ljude i stvari koji se ponavljaju. A takvih je bilo puno više.

 

. . .

 

- Rekla sam mu da mi se sviđa,- napisala mi je u jednoj poruci u momentu kad sam uhvatila prvi san.

- I? – razdrijemala sam se u sekundi. Prvo jer znam šta znači u njenom slučaju da bilo kome bilo šta prva kaže. Ona je jedna od onih žena koja povraća od treme kad ja idem na dejt.  A drugo jer nisam mogla dočekati sljedeću rečenicu.

- Pa ne vjeruje. Ukratko. Onda sam mu pojasnila par svojih prethodnih poteza koje sam usput prešprdala. I eto, uglavnom, zna da mi se sviđa!

- Dobro to, ali reakcija, njegova, to me interesuje,- sad sam već sjedila na krevetu i cupkala nogom o pod.

- Pa i ja se njemu sviđam!

- Znala sam! Znala sam! – Skakala sam po krevetu k`o u drugom srednje. Kad bih dobila petaka iz lektire. To je bio i ostao vrhunac reakcije na sretne momente.

 

Napokon neko normalno muško. Nisam mogla da se suzdržim od komentara.

 

. . .

 

Ima godina i jače kako sam se smijala. Onako, hodajući ulicama. Bez razloga. Ima godina i jače kako mi nedostaje rečenica. Jedna rečenica. Da mi nacrta taj isti osmijeh.

 

. . .

 

Djevojčici sa početka priče, počelo se u zadnjih godinu dana dešavati, da preispituje svoje poglede na život. Ne zbog sebe, nego zbog uzoraka koji se ponavljaju. Šta je to što djevojčica radi pogrešno? Šta je to što ljude tjera od nje? Zašto ljudi u svemu što ona radi vide samo svoje mane? Gdje je nestala ona zdrava konkurencija? Onaj životni izazov?

 

. . .

 

- Pazi sad. Nikad u životu nisam bolje izgledala. Realno. Nikad se nisam ni bolje osjećala. Sve što u životu radim, radim zbog sebe, postavljam i ispunjavam svoje ciljeve. Nikad, ali nikad, nisam nešto uradila da bih se dokazivala pred ljudima. A sve što želim je taj jedan osmijeh. Tvoj osmijeh. Takav isti. Identičan. Ženska glavo, godinu dana nisam primila normalnu poruku. Čak što više, na osnovu svega što mi se dešava počinjem se iskreno pitati kakav dojam uopće ostavljam na frajere?

- Stani! Odmah da te prekinem u nabrajanju! Zaboravljaš najbitniju stavku. Nikad u životu nisi bila svjesnija onog što želiš u životu. I još bitnije, onog što ne želiš!

 

. . .

 

Već godinu i jače pokušavam u masi rečenica naći onu koja će mi nacrtati osmijeh. Taj jedan, koji se ne kontroliše. Taj jedan koji, koliko god pokušavaš sakriti od tuđih pogleda, uvijek nađe način da se ocrta. Bez tvog znanja. Bez mogućnosti da ga kontrolišeš.

 

. . .

 

A djevojčica sa početka priče? Šta ćemo s njom? Rekla bi Emina “Ne brinite vi za nju, ona će lako!” Djevojčica sa početka priče i dalje vjeruje u izazove. U ljude koji će koračati uz nju, ne ispred nje, ne iza nje. Nego onako vojnički, rame uz rame. U ljude koji će je intelektualno izazivati i dopunjavati. U druženja. U obostranu ljubav. Podršku. Osmijeh.

 

. . .

 

Postoje priče koje nikad ne budu ispričane. Postoje i one koje su mi inspiracija za dobro jutro. Postoje ljudi koje volim i koji me vole. Postoje osmijesi iz kojih crpim energiju. Postoje ljudi koji žive u mojim pričama. Pravi pravcati ljudi. Pametni. Životno pametni. Bez kompleksa. Iskreni. Sa sto i jednom brigom. Realni. Karakteri. Borci. Od njih ne trebaš odmor. Ni pauzu. Iz njih crpiš inspiraciju. U svakoj minuti. Plačeš. Smiješ se, Prazniš pepeljare. Živiš.

 

U takve ljude vjeruje i djevojčica sa početka priče.

Umalo da ne zaboravim. Djevojčica je upoznala simpatiju. Ko zna koliko osmijeha slijedi u najavi.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
http://papirtrpisve.blogger.ba
19/11/2014 14:47