beats by dre cheap

ROĐENDAN

8. septembra 1985. godine prvi put sam zaplakala. To je značilo da je moja mama rodila živu i zdravu bebu nakon dvanaestosatnog poroda. Danas, trideset godina kasnije, sa olovkom u ruci, pišem svoju čestitku. Jer kako drugačije da proslavim sve pobjede, poraze, sreću i tugu skupljenu u trideset godina života? I gdje drugo ako ne na papiru.

. . .

Prije mog rođenja, u kući mojih roditelja koju su dijelili sa majkom i dedom, desila se velika tragedija. Mama tada još uvijek nije bila u braku sa tatom. Tata je bio srednjoškolac kada je iznenada umro njegov stariji brat, moj stric, a majkin i dedin najstariji sin. Striko Besim, bio je u našoj porodici ono dijete, za koje kažu da se jdnom rađa. Sve ono što ću ispričati, prepričali su mi nene, majka, deda i tata. Striko je bio jedan od najboljih učenika, umjetnik, fotograf, matematičar. Upisao je likovnu akademiju neposredno prije tragedije koja će zadesiti kuću u kojoj živim. Striko Besim umro je sa 18. godina.

Sjećam se i svoje stare, rahmetli nene, mame moje majke, koja je izgubila najstarijeg sina. Kako je nene do svoje smrti živjela u istom dvorištu sa nama, svaki put kada bih joj odnijela nešto što bi joj poslala mama, ispričala bi mi priču. Tu jednu, pamtiću dok sam živa. Zbog te jedne, danas pišem priču. Neninu. Majkinu. Strikinu. Svoju. 

. . .

Dok sam sjedila na sećiji na koju bih se jedva popela, a sa koje nogama ne bih mogla dohvatiti pod, pila sam mlijeko dok je nene sebi sipala kafu.

- E moja Enesa... (Nene me svo vrijeme zvala Enesa ili Inesa. Mama nikad nije dala da je ispravljam. Njoj je lakše tako, govorila je. A meni je bilo super smiješno.)

- E moja Enesa, govorila sam ja svojoj Halimi, evo ko juče da je gledam. Ona stoji na balkonu i plače. Kažem ja njoj „Jel ćerce, šta ti tu gore radiš?“, a ona meni „Ništa mati, razmišljam da skočim...“ Stojim i gledam u svoju Halimu. Mlada, zdrava, dvoje djece joj u školu ide. Muž pošten, radnik, ne pije, ne kocka, sve što zaradi njoj nosi. „Jel ćerce, a što bi ti skakala? Jel ti misliš da bi ti umrla da skočiš?“ Ćuti moja Halime i klima glavom. „E moja ćerce, neće smrt tako lako! Ne bi ti umrla da skočiš. Ti bi samo od sebe invalida napravila. I šta onda? Služili bi te čitav život. Samo bi tom svom čovjeku i djeci našla posla. A tuga ti ništa ne bi bila manja. Nego, hajd` se ti smakni s tog balkona i zagrli svoju djecu. A dragi Allah će tebi dati radost u životu, poslušaj me!

- Nene, a šta je to radost?

- Ti si radost Enesa. Ti si njena radost!

 . . .

Prije trideset godina rodila se mala Ines. Mala Ines je bila teška 4,5 kg tako da, ako pitate moju mamu koja me rađala skoro 12 sati (jer sam krenula naopačke), mala Ines i nije bila tako mala. Bila sam prvo dijete i prvo unuče. Dobila sam ime Ines što je mojoj Emini idelno rimuje sa slines. Srećom prestara sam za komplekse.Sa svoje 4,5 kg Ines je došla u kuću Demirovića u kojoj je okrenula tok života.

. . .

Pričao mi je tata, kako se nakon strinike smrti, u kući više nije palio radio ni televizor. Majka nakon toga nikad više nije otišla ni na kakvo veselje, a na mezarluke ili u šetnju bi išla isključivo sama. Moja rahmetli majka bila je po zanimanju šnajderica, pa je svo vrijeme provodila za mašinom. Kuća je uvijek bila puna ljudi, ali bilo kakvo veselje ili muzika bilo je strogo zabranjeno. Sve dok se nije rodila mala Ines.

. . .

- Majka, majka, mogu li ja sad biti Lepa Brena, a ti da budeš publika?

- Može! , skočila bi majka u trenu sa svoje stolice, odgurnuvši se od mašine za kojom je radila.  Ja bih se u sekundi popela na kuhinjski stol, koji je bio sinonim za moju binu, sa četkom za kosu u ruci kao mikrofonom i počela pjevati. Majka bi pljeskala i tako satima, dok neka od majkinih mušterija ne bi pozvonila na vrata jer je vrijeme za probu garderobe koju je ona šila. 

Majka je bila moja najbolja prijateljica. Majka mi je šila garderobu kao u Lepe Brene. Majka je bila moja publika. Majka me naučila da krojim i šijem. Majka me naučila da  je kuća najljepša  onda kad na vratima osjetiš miris pržene kafe. I da se šampita jede iz tepsije. Sa velikom kašikom. Onom supenom.

Zovem se Ines i danas mi je rođendan. Trideseti. Dok pijem prvu jutarnju kafu iz fildžana, baš onako kako me naučila majka, podsjećam sebe kako čitavog života nosim dva imena. Ovo Ines, za sve vas. I ono Dragost, za svoju majku.

. . .

Duga mi ova čestitka. Toliko duga da bih vjerovatno na vašem mjestu prestala čitati. Sreća moja pa sve što pišem, pišem sebi i još šaci ljudi što im, bar tako kažu, ove moje pisane riječi, uljepšaju dan. A i čestitke trebaju da budu lične. I da se pišu rukom. Pa mi ne zamjerite što ću ovoj svojoj dodati još par redova. Za one koje volim. I koji vole Ines. 

. . .

Moj deda je najljepši i najbolji deda. Moj deda je stotinu puta bolji od svakog dede. Jer moj je deda kupio svoj prvi auto sa dvoje vrata da mu unuče kojim slučajem ne bi ispalo dok vozi. Deda me vodio na more prije mame i tate. Deda me naučio plivati, voziti kola, farbati ogradu. Deda me vodio u školu, na ples, u muzičku. Naučio me sušiti duhan. Dok bi savijao cigaretu, pričao mi je o ratu kojeg se sjeća kao dječak.

- E moja Ines, šta ćemo ja i ti? Ti nejačka, a ja ostario!

- Ništa deda. Ništa nam drugo ne preostaje nego da pjevamo!

I danas bi, baš kao i tad, počeli pjevati dedinu omiljenu sevdalinku Tamburalo momče uz tamburu.

. . .

Moj tata ima dva sina. Ja sam prvi. Arijana je drugi. Što se tiče ovog prvog, obavezno će vam ispričati svoje prve dojmove od dana kada sam prvi put došla kući iz porodilišta.

- Ona je imala glavu kao televizor. Gledam u televizor, pa u njenu glavu, pa opet u televizor. Nema razlike! Ali srećom to je kratko trajalo. Čim je prohodala, čim smo počeli sa sirupima za apetit. I tako dan danas. Eno je, dupe poslala na štirkanje!

Tata me naučio puno stvari u životu, prvenstveno da razmišljam kao muškarac. Uvijek sam bila glasnija od svih svojih vršnjaka. Ali i jako emotivna.Naučio me da baš uvijek znam šta želim i da se za to borim do kosti. Naučio me poštenju. Naučio me da čitam, stvaram svoje stavove i argumentiram. Trideset godina svakodnevno razmjenjujemo mišljenja, svađamo se, pronalazimo kompromise. Mi smo isti. Imamo iste pokrete. Isto hodamo. Tata je moj najveći oslonac i najiskrenija podrška. Od prvog dana. Punih trideset godina.

. . .

Svemu lijepo u životu naučila me mama. Kao klinka sam obožavala razgledati mamine dnevnike i albume sa fotografijama. Moja mama ima najljepši rukopis na svijetu. Osjećaj za detalje. Za lijepo. Zajedno sa tatom, čuva mi leđa. Briše suze kad se svi raziđu. Borac je ta moja mama. Samo da me rađala 12 sati, a gdje je sve ostalo.

Lako je meni u životu napadati, kad je najbolja odbrana iza mojih leđa.

. . .

Sestru sam dobila sa tri i pol godine. To koliki su borci moja sestra i moja mama shvatit ćete kad vam kažem da se, nakon što je rodila moju sestru, mama nije budila iz kome 40 dana. Ali to je neka druga priča, koju ću ispričati jednom. Obećavam.

Sunčica je moj izvor energije. One životne. Moja inspiracija. Nešto što čuvam do srži i što branim životom. Svetinja. Moj prvi telefonski poziv čim otvori oči i moja zadnja misao dok molim Onog Gore da je čuva dok je kilometrima daleko. I sve ono između toga.

. . .

Baš sam odužila za jednu čestitku. Ali ne zamjeram vam ako ste prestali čitati. Malo mi je sav papir ovog svijeta da bih ispisala trideset godina u porodici poput moje. Puno je tu suza bilo. Puno osmijeha. Tuge tešte za stotine života, ali i sreće, pobjeda, ostvarenih snova.

Zovem se Ines i danas mi je rođendan. Trideseti. Dok pijem prvu jutarnju kafu i po prvi put u životu pišem svoju čestitku, brišem suze. Prije pet dana umro mi je deda.

Sa olovkom u ruci i sad već ledenom kafom koju nikako da srknem, shvatam da bez obzira koliko ožiljaka nose godine, koliko tuge poneseš na leđima, koliko suza isplačeš onda kada te niko ne vidi, postoji tim koji ti čuva leđa. Koji ti, ma koliko dani bili teški, napravi najdivniju čokoladnu tortu i upali svijeću. Da zaželiš želju.  Jer kakve veze želje imaju sa godinama?

Oni su dio moje priče. Oni su moja Dragost.

"Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel"

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
http://papirtrpisve.blogger.ba
29/08/2016 22:54