beats by dre cheap

Gdje se bilježe svi naši počeci?

Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put napisala nešto, a da nije čestitka. Tvitam, ali to se ne broji. To su samo rečenice koje nisu dobile priliku da budu izgovorene. Kome bih pisala? Šta bih uopće više imala napisati? Nekako mi je draže kad čitam, pa se poistovjećujem sa onima koji još uvijek imaju razlog zašto pišu. Lakše je biti s druge strane. Kad pišeš onda uvijek razmišljaš kako će to što pišeš biti prihvaćeno od onog zbog koga pišeš. A vjerujte mi, uvijek je neko razlog zbog kojeg pišeš. Zato kažem, lakše je biti s ove strane, strane koja čita. Poistovjećuje se. Kritikuje. Pljuje. Meni su uvijek najdrži bili oni koji se rasplaču na moje priče. Nekako tad znam da sam ubola. Suze su mi uvijek bile najdraža reakcija. I na tugu. I na sreću. Prije četiri godine napisala sam najtužniju priču u svom životu. Nakon toga više nisam pisala. Do danas. I dalje ne znam o čemu pišem. Ali znam da trebam. Najgore je krenuti ispočetka. To znamo mi koji smo bezbroj puta doživjeli da se sapletemo o svoje pogrešne izbore, pa udarimo glavom o pod toliko da se danima ne možemo pomaknuti od fizičkog bola i raspadanja onog što nazivaju dušom. Boli te svaka kost u tijelu, ali se moraš natjerati da ustaneš, obrišeš koljena i laktove, protrljaš oči, okreneš se oko sebe i vratiš se na isto ono mjesto odakle si krenuo. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i najviše na svijetu volim da jedem punjene paprike. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Da će mi život biti komlikovan, moglo se pretpostaviti odmah nakon mog rođenja. Ovo kažem iz razoga što je moja majka ( kraljica ) provela 12 sati u rađaoni dok Ines svečano nije odlučila ugledati ovaj svijet. (Hvala ti majko, ovo ti nikad neću zaboraviti i još jednom izvini što prigovaram svaki put kad ti moram pokačiti zavjese na prozore.) Njoj je u tom momentu bilo poprilično jasno kakvo je dijete rodila, dok su meni trebale godine i godine da shvatim kako je jednostavnost nešto što mi nije u genima. Ako mi je trebalo 12 sati da se odlučim na koju stranu da izađem na ovaj svijet (12 sati sam se okretala ko kazaljka na satu, da bih na kraju krenula izlaziti bočno), zamislite samo kako sve ostalo izgleda u mom životu. Kompromis. Koji kompromis sa 33 godine? Jeste prijetili kako ljudi sreću uvjek nekako vežu za kompromis. Meni je to uvijek bilo smiješno. Kakve veze sreća ima sa kompromisom. Ili rečenicom „Ako ne možeš imati ono što voliš, voli ono što imaš!“ O čemu vi ljudi pričate? Meni, koja se 12 sati razmišljala da li i na koji način izađe na ovaj svijet. Sebična. Jako sebična. Ne dozvoljavam da sebičnost poistovjećujete sa razmaženošću. Nisam razmažena. To što sam čitav život uživala u beskrajnoj ljubavi koju su mi pružali roditelji, ne daje vam za pravo da kažete da sam razmažena. Ta me ljubav samo tjerala naprijed kroz život. Da budem dobro dijete, dobra kćerka, dobra unuka, dobra sestra, dobra prijateljica. Da učim, da upijam znanje gdje god sam za tim imala priliku. Da ne spavam noćima pripremajući ispite. Da učim jezike. Da budem kreativna. Da upoznajem ljude. Putujem. Da se naučim pravim i iskrenim vrijednostima u životu. Da završim fakultet. Da svojim znanjem i vještinama krčim put ispred sebe. Sama, svojim rukama i nogama. Da budem oslonac u životu. Da mogu sve sama. Zamijeniti ulje na autu. Zamijeniti sijalicu. Kupiti pelet za zimu. Sjediti u bolnici danima, sama, dok čekam da mi se tata oporavi od operacije, kilometrima daleko od kuće. Da mogu mami ispuniti svaku njenu želju. Da mogu sebi kupiti avionsku kartu. Plaćati ratu kredita. Biti oslonac u životu. Prvo sebi. Onda roditeljima, sestri, prijateljicama. Sebična? Mislim da sa 33 godine imam pravo da budem sebična onda kad poželim da volim, da me voliš. Da me razmaziš toliko da i dalje gazim. Jako, čvrsto. Nema kompromisa u ljubavi. Ljubav je čudo ljudi moji. Jel vi mislite da je mojoj mami bilo do kompromisa u onom momentu kad me porađala? Meni, onda kad sam sjedila u bolnici. Sama. Njemu, kad je prelazio 400 km da sa mnom samo popije kafu. Ljubav je bezuslovna. Čista. Ljubav je bezkompromisna. Sebična. Ljubav je znati da si nečije vrijeme. Da si nečija prva misao kad otvori oči i zadnja prije nego što ugasi svjetlo. Ljubav je molitva u tišini, pred spavanje, da bude živ, zdrav. Ljubav je nespavanje dok nisi siguran da je stigao kući bez problema. Ljubav je briga. Ljubav je željeti. Pjevati dok čistiš, pereš prozore, peglaš veš. Ljubav je planiranje. Života, putovanja, porodice, djece. Ljubav su stihovi, filmovi, šetnje, godišnji odmori, Nove godine, prvi majevi. Ljubav su zajedničke brige. Kako ćemo zajedno platiti račune, srediti kvar na autu, popraviti grijanje. Ljubav je biti ti, a biti nekom čitav svemir na jednom mjestu. Ljubav je biti centar svijeta nekom. Ljubav nije biti prvi ili posljednji, već biti jedini. Hajmo sve ispočetka. Ja se zovem Ines i dan planiram po Chelsea utakmici. Koliko tebe mi je potrebno da zaboravim na najtužniju priču u svom životu? Koliko tebe mi je potrebno da budem ponovo sretna? Sebična? Jako. Pogotovo prema ljudima koje volim. Pitajte Eminu koliko ljubomorišem u momentu kad shvatim da svoje vrijeme (uzaludno) troši na prijateljice koje nisu Ja. Ili Maidu. Ili Azru. S glavom u oblacima, ali s obje noge čvrsto na zemlji. I tako već pune 33 godine. Sa stotinu i jednom tužnom pričom, jednim nervnim slomom, bez slijepog crijeva, bez umnjaka, sa tri ožiljka na tijelu, sa dvije tetovaže, jednim poslanim pismom na koji nikad nisam dobila odgovor, jednim pitanjem koje ću sebi postavljati dok god ne napišem najretniju priču u svom životu, sa hiljadu i jednim razlogom za osmijeh svaki dan kad se probudim, sa najdivnijim roditeljima na svijetu, sa najboljom sestrom na svijetu, sa armijom žena koje mi čuvaju leđa svaki dan. Koračam. Ma šta koračam, gazim. Svakog dana. Po ko zna koji put u životu pokušavam da se sastavim. Da krenem ispočetka. Samo zato što sam sebična. I što ne podnosim riječ kompromis. Koliko tebe mi je potrebno da budem sretna? Toliko da napišem najsretniju piču u svom životu.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
http://papirtrpisve.blogger.ba
15/10/2018 13:03