beats by dre cheap

A šta bi vama rekao psiholog u New Yorku?

Zatvori oči i broj do deset. Pokušaj da udahneš na nos, onako punim plućima. Sad polako opusti disanje. Jesi? Sad se pokušaj prisjetiti čega te najviše u životu bilo strah, a da si to preživjeo? Teško pitanje? Ok, razumijem. Nije to nešto o čemu se razmišlja svaki dan. Ja? Ja ovo pitam s razlogom. Čega se najviše bojim? Prvo obećaj da nećeš da se smiješ. Obećavaš? Skakavca! (smijeh) Ali obećao si da nećeš da se smiješ. Ali dobro, znam, smiješno je. Jeste primjetili kako su vam uvijek tuđi strahovi smiješni. Kako uvijek pokušavate tom nekom prepičati nešto smiješno vezano za upravo taj strah koji neko nosi sa sobom kud god da krene. Svejedno, koliko god da se trudite, strah i dalje ostaje. Tako i ja sa skakavcima. Ljudi moji taj strah je svaki put u rangu sa mojim potencijalnim srčanim udarom. Majke mi moje. Ko mi ne vjeruje neka pita Arijanu. Jednu veče nisam smjela spavati u sobi i nakon što su izbacili skakvca (jer postojala je mogućnost da mu je u sobi ostala familija). I visine. Užasavam se visine. Pogled? Koji pogled? Nema tog pogleda koji bi mene natjerao da se popnem na nešto. Sve da je pogled na Davida Beckhama. Izvini Beckhame, ali neka mene dole. Mostova. Bojim se mostova. Bojim se prelaska preko mostova. Ovo je nešto s čim se moram nositi svakodnevno, bez da puno razmišljam. Pokušavam prikriti ubrzano disanje svaki put kad prelazim preko bilo kakvog mosta. Valjda je to jedan od strahova s kojim se čovjek nosi. Razmišljam šta bi bilo da živim negdje gdje su posjete psihologu normalna svakodnevnica. Gdje se ne bi dovela u situaciju da neko prokomentariše kako ona Irfina mala ide kod psihologa jer je skrenula s pameti. Razmišljam šta bi mi neki psiholog, tamo negdje u New Yorku recimo, rekao dok bih se ja izležavala u stolici i pričala o svojim strahovima? Traume iz djetinjstva? Možda. Jebi ga, preživjela sam rat sa 6 godina, logično da vučem traume iz djetinjstva. Nerješeni odnosi sa roditeljima? Frajerom? Ovo bi vjerovatno povezali sa ovim strahom od mostova. Šta sam američkih serija pogledala nije ni čudo da unaprijed znam šta bi mi psiholog rekao. Ili su ove serije problem? Previše serija? To bi moja mama rekla. A nije psiholog. Barem ne diplomirani. Ali ako nju pitam, sve je to od toga što previše buljim u laptop. Ali ima žena i pravo. U neku ruku (bez da joj ovo kažete). Šta bi mi rekao neki psiholog u New Yorku kad bih mu ispričala stotinu i jednu priču sažetu u svoje 33 godine? Ne znam? Ali znam recimo šta bi mi rekla Maida. „Ines, nije do tebe, do njega je, ti si uradila sve! Prestani se analizirati. Nemaš za tim potrebu!“ Ili recimo Emina: „Ti jednostavno ne znaš da uživaš. Ti moraš da se zaljubis. I da komplikuješ. Umjesto da uživaš, ne, ti moraš da komplikujes!“ Ili Azra „Ines pošalji mu poruku!“ Znam šta bi rekla i moja mama „Ti ništa ne jedeš. I ono što jedeš je non stop jedno te isto.“ Tata bi s druge strane rekao „Ma samo opušteno, ti si prvak ove sezone!“ Jeste razmislili o svom strahu? Šta je to čega se bojite? Šta bi vam neki psiholog u New Yorku rekao na to? Aje da čujem. Ja se ne smijem strahovima. Obećavam vam. A s druge strane, pogledala sam milion i jednu seriju, valjda sam nešto zapamtila. Zatvorim oči i brojim do deset. Dišem na nos, onako punim plućima, polako da mi se opuste ramena i ruke. Teže mi je pisati, ali pokušavam da uravnotežim disanje i puls. Teške su ovo teme za nedelju naveče, moram priznati. Ali šta teška tema zna koji je dan. Strah od poruke na telefonu. Ustvari da budem preciznija, strah od tog jednog, drugačijeg od svih, zvukova na telefonu. Ovo nema veze sa traumom iz djetinjstva. Niti s tim što slabo jedem, puno radim, slabo spavam. Strah od odlazaka. Strah od dolazaka. Strah od susreta. Srah od šta bih rekla, šta će reći. Strah od odgovora. Strah od neodgovora. Strah od tišine. Strah od gluhog doba noći. Strah od ranog jutra dok otvaraš oči. Jer ne znaš šta nosi dan. Strah od nedorečenog. Strah od dorečenog. Strah od završenog. (...) Strah od toga da ćemo cijeli život biti stranci. Strah od okretanja glave. Strah od grča u želucu, knedle u grlu. Strah od slučajnih susreta u kojim ćemo se praviti da se ne poznajemo, da nikad ništa nije bilo. Strah od ponosa. Strah od nezrelosti. Strah od zrelosti. Strah od druge žene. Drugih frajera. Strah od upoznavanja. Od onog ponovnog „ja najviše na svijetu volim da jedem pire kromipr“. Strah od povjerenja. Strah od nepovjerenja. Strah od tuđeg prihvatanja mene. Strah od tvojih strahova. Mojih strahova koje nosim sa sobom kud god da krenem. (...) Sa koliko godina čovjek počinje da priča o svojim strahovima. Ovo pitam jer ja svoje dijelim oduvijek. Nekako sam svoje ranjivosti uvijek dijelila na izvolite. Nikad se nisam folirala. Nikad nisam znala ništa sakriti. Na mom licu čovjek uvijek može prepoznati kakav mi je dan. Sa licem na kojem se vidi sve. I suze. I osmijeh. I neprospavana noć. I prespavan vikend. Isto je i sa strahovima. Strah od doktora. Strah od igle. Strah od mirisa bolničkih hodnika. Strah od nemoći. Strah od bijelih uniformi. Strah od zatvorenih prozora zagušljivih soba. Strah od bola. Tupog. Paralizirajućeg. Strah od toga da nikad više neću obuti svoje nove patike koje sam kupila u Londonu sa ljubičastim satenskim pertlama koje se vežu u veliku mašnu i koje još uvijek nisam stigla izvaditi iz kutije. (...) Preživiš. Stisneš zube. Zatvoriš oči. Kontrolišeš disanje. Nekad pustiš i suzu. Al` preživiš. Sve. I tišinu. I tupu bol. I nedostatak zraka. I knedlu u grlu. I gubitak. I dobitak. I odlazak. I dolazak. Preživiš. Jer negdje tamo znaš da moraš barem još jednom obuti svoje patike sa ljubičastim satenskim pertlama koje ćeš zavezati u mašnu. Jer u šetnju kroz snove ne možeš u bilo kakvim cipelicama.

Papir trpi sve [BlogPost] via @Demirovickaa
http://papirtrpisve.blogger.ba
22/10/2018 14:27